Upoznali smo se posve slucajno, isli smo si na zivce. Igrom slucaja puno smo vremena provodili u zajednickom drustvu pa smo s vremenom ugodno iznenadili jedno drugo. On je bio visok, i zgodan, imao je lijepe ruke, svirao gitaru. Crna kosa i plave oci, dubok glas. A poster boy za zgodnog frajera. Uvijek malo tih, uvijek tako tajanstven, uvijek malo cudan. Al ja ih volim cudne. Ja sam bila vesela i zaigrana, volio je moju radost, ja njegovu ozbiljnost.
Sve se odigralo prilicno brzo. Zaljubili se, spavali skupa (da, tim redoslijedom), zaljubili se jos vise, provodili svo vrijeme ovog svijeta zajedno. Znate ono kad trcite s posla da biste bili s nekim, kad zavrsavate sve prije vikenda, samo da ta dva dana mozete posvetiti iskljucivo njemu. Frendice me nisu vidjele na kavi mjesecima, roditeljima nisam dolazila na rucak nedjeljom, izmisljala sam sve moguce razloge da na posao dolazim kasnije i odlazim ranije.
A onda... zajednicki zivot. A onda...pomisao na brak i djecu. Znate kako kad pocnete zivjeti skupa sve vase male mane izlaze na vidjelo... I kako te sarmantne male mane s vremenom postanu sve vece. I odjednom sve se opet pocelo odigravati jako brzo. Jedna svadja, dvije, pet... jedna veca, pa ona najveca, kap prelijeva casu i svako toliko jedno pakira stvari iz zajednickog stana. Zadnje pakiranje je bilo moje. Bez dernjave, bez suza, bez drame. Samo sam dosla u jednu subotu ujutro i rekla da ja danas idem. Spakirala sam sve sto sam mogla. On je bio u soku. Rekao mi je da ako sad odem, da je to to. Da nema povratka. Ja sam bila u jos vecem soku. Nisam plakala, nisam osjecala nista. Otisla sam kod prijateljice. I ostavila jos neke stvari kod njega. Kad se situacija smirila i kad sam navecer sjedila na kaucu od frendice... naisla je ona bol.
Ona bol koja vam sijece koljena jer ste shvatili sto ste napravili. Ona bol koja vam para srce, a suze navru jedna za drugom. Jecaji vam ispresijecaju disanje i sve sto mozete je zabiti glavu u jastuk da zatomi ono vristanje duse. Bio je sve moje, moje srce i moja svaka misao, svaka moja radost.
I tu odrastes. Uvijek sam do tada mislila da je ljubav dovoljna. Dovoljna za sve. Samo ako se volimo, sve ce biti u redu. Nema veze sto smo razliciti, nema veze za sva sranja koja smo uradili, jer ako se volimo, onda ce sve biti u redu. Nema veze sto buducnost vidimo drugacije, nema veze sto stremimo svatko necem drugom. Volimo se - naci cemo nacina. Necemo!
Dani su prolazili u nekom tupom vakuumu. Nocima nisam spavala, samo vrtila sve moguce scenarije u glavi koji su se mogli odabrati. Svi su se cinili boljim od onog sto sam ja odabrala. I cudno je kako bol brise sve ruzne stvari i sve dobre razloge i ostavlja samo one lijepe nasmijesene slike najboljih trenutaka, najvece strasti, najzabavnijih pijanstava i najnjeznijih rijeci.
Mjesecima je sve bilo besmisleno, mucno i tuzno. Sve zajednicke slike sam prebacila na neki stick i duboko ga zakopala, sve stvari koje su me podsjecale na njega bacila. Samo je problem sto te sjecanja upropaste. Onda su odjednom prosla dva tjedna da po noci nisam plakala, da ga nisam izbjegavala i trazila na poznatim mjestima.
I onda shvatim da se ziv covjek na sve navikne. Ali uvijek je negdje u meni ostao - The one that got away. Nijednom se od tada nismo sreli, proslo je puno vremena. Ili je ovaj grad tako malen ili se jako uspjesno izbjegavamo.
Uvijek sam imala ogromnu potrebu pripadati nekome i da netko pripada meni. Pretpostavljam da zato jer smo se puno selili u mojoj mladosti i uvijek gdje god sam bila sam imala onaj osjecaj - always a house, never a home.
Mislim da od svih najvise pamtim njega, jer sam se s njim osjecala doma.
Zeljela bih se opet tako bezumno zaljubiti. Medjutim, nazuljana bolnim iskustvima do krvi, shvacam kako to moze biti tesko.
Iako, ja sam klasa optimist.
I nadam se i vjerujem da tamo negdje netko ceka bas samo mene, kao sto njega cekam ja. I da tamo negdje netko ce biti moj dom, moja najveca ljubav. I da kad mi tamo negdje taj netko udje u zivot - znat cu zasto su svi drugi prije njega bili samo krivi.
Nema komentara:
Objavi komentar