I want you, only you.

Ima onih dana kad mislite da je sve u redu. Da bolje ne moze. Da je sve pod kontrolom. Da su stare boli prosle. Da je vrijeme za nove radosti.

Nedjelja je. Dan za setnju i kolace i kavu s novim deckom.
Sjedili smo u centru grada. Sjedili smo jedno preko puta drugog. Smijali smo se nebitnim stvarima. Onim malim salama koje obicno izmjenjuju novi ljubavnici.

Svirala je neka lagana muzika i sve se cinilo savrsenim.

Ucinilo mi se da sam zacula neki poznati glas. Digla sam glavu. U tom trenu sam pocela prepoznavati glas. I eno ga. Bio je tamo. Metar od mene, za stolom. The one that got away. Ocito ovaj grad ipak nije dovoljno velik da se nikad ne sretnemo.
 Izgubila sam se na tren. Glas novog decka sam izgubila negdje i slusala sam Njegov glas, koji tako dugo nisam cula. Gledala mu lice. Nekako se sve pretvorilo u nejasne obrise...i onaj osjecaj kao da imas vatu u usima, kao kad padne snijeg vani i sve je potpuno tiho.

Podigao je oci. One plave. One moje. I dalje moje. Ruka mi je umrla u ruci novog decka. Utrnula sam.
Kako sam ikad mislila da ga mogu zaboraviti.
I eto nas. Dvoje ljudi koji su si bili sve. Za razlicitim stolovima. S nekim drugim ljudima. Nasmijao se. Ja sam se probala nasmijati.
Sva sjecanja, sva obecanja, svi poljupci, sve strasti. Postala sam nepresusno vrelo sjecanja, slika koje su se pojavljivale i navirale.
Glas novog decka je zamro negdje. Gledao me. Okrenuo se i pogledao njega. Oci su mu se rasirile.

Izasli smo van. Sunce nije bilo dovoljno toplo da me otopi, zrak nije bio dovoljno hladan da me zamrzne. Novi decko me gledao, ja sam sutjela. Hodali smo. Nisam se mogla dovoljno brzo odvojiti od njega.
Dosla sam kuci, pronasla slike koje sam potopila i dugo ih gledala.

I shvatila. Nisam preboljela. Nisam prestala voljeti. Samo sam sakrila sve. Kao i slike. Ali ako sam sakrila, ne znaci da i dalje ne postoje.
I sve ruzne rijeci  i sve ruzne stvari koje su se dogodile. Nisu bile bitne.
Na kraju svega. On je i dalje sve sto sam ikad htjela, sve sto sam ikad znala. Zivim s njegovim duhom u sebi. Stalno sam se pitala misli li ikad na mene. Ikad? Na sve?

I krecem ispocetka. I nalazim nove ljude. I svi su samo lijepa distrakcija, ruka koju mogu drzati.
Ali kad se sve zbroji i oduzme - sve sto zelim je on.
I sve sto trazim je on. I kad bi me pitali je li ijedna ljubav poslije njega bila stvarna... Nije. Ja zelim njega, uvijek njega.
I dalje mu nosim okus na jeziku, miris na kozi. I nijedan drugi okus i nijedan drugi miris ne zamjenjuje njegov. On je moj, ja sam njegova. I nista drugo, nitko drugi... ne moze nadomjestiti ono sto trazim. I nema povratka.

Ja pripadam njemu. Sve moje je njegovo. Svaka misao u tamno doba noci. Svaki dodir koji dam nekom drugom je njegov. Svaki tudji miris na meni je njegov.

Ja zelim njega, samo njega. Sve ostalo je samo pokusaj ispiranja njega iz mene.
Zivjeti tako je moguce. Dok ga ne razaznam medju drugim ljudima.