Dakle, cuga sim, cuga tam, kava ondje, kava ovdje... Milijuni sms poruka, dvosmislenih ispucavanja neizbježno su vodili do erotičnih mmsova.
A onda jedna subotnja svirka je dovela do prvog sleepovera...
Padala je kiša, išli smo kod njega doma, ulice su nekako čudno mirisale, i prvi put sam primijetila da u ovom gradu ima nevjerojatno mnogo ptica koje pjevaju...
Došli smo kod njega, smijali smo se.. razgledavala sam njegov stan, njegove fotke, njegove gitare... čavrljali smo o glazbi, ljudima i glupostima.
Ljubili smo se u polumraku..kiša je padala sve jače i lupkala od krovni prozor. Skidao me polako, osjećala sam mu ruke na sebi, kako griju mjesta koja vjetar kroz otvorena balkonska vrata hladi.
Nije mu se žurilo, dirao me, proučavao svaki dio svakog zavoja na meni. Sve u meni nekako je bilo čudno mirno i vrištalo...
Bila sam nespretna dok sam ga skidala i smijao se.
Ulazio je u mene polako, i duboko. Ruke su mu dovoljno duge da ih osjećam na svakom dijelu tijela. Grabio me, dizao i spuštao. Vani se kotrljala grmljavina, znam da je sijevalo.. iz mraka su se čuli Stonesi - She's under my thumb.
Volim njegove ruke, način na koji me dotiču i proučavaju...privlače k sebi. Slike njegovih ruku na mojim grudima, na mojim kukovima, na mojim bedrima pretvorile su sjećanje na tu večer u neku čudnu mješavinu. Za neke dijelove nisam bila sigurna jesu li se dogodili ili mi se činilo. Zaspali smo dok je svitalo i dok se u zraku osjećala svježina svježe ispranog drveća.
Naravno da je onda nastao opći kaos.
Meni je počeo zvoniti mobitel u 6:00. Naravno da ga nisam isključila, jer nisam mogla ni zamislit da će me netko zvati u nedjelju u ranu zoru. Spoticala sam se po nepoznatom prostoru u nekom polumraku preko svega i svačega, dok sam napokon došla do telefona.
On je bio više nego zbunjen razvojem događaja.
Javila sam se. Zvali su me s posla da se u roku 20 minuta nacrtam na drugom dijelu grada i da šalju auto po mene. Posramljena sam promucala da nisam doma, i da auto treba doći na drugu adresu. "Koju?" upitaše oni. A ja: "Samo sekundu!" Čujem smijeh dispečera s druge strane dok tabanam bosa do kreveta da ga priupitam gdje smo. Dajem adresu, spuštam telefon. Mahnito trčanje po stanu, dok nekim čudnim glasom pokušavam njemu reći da moram ić i da on samo nastavi spavati, sama ću se ispratiti.
Prebirem po odjeći na podu, nikako ne nalazim ni grudnjak ni haljinu. On napola pridignut u krevetu, trlja oči - Dobro, gdje ćeš ti? -
Ja: "Moram ić, zvali su me s posla.."
Napokon nalazim haljinu ispod jebenog kreveta, ali nema grudnjaka. Vrtim se u krug, skupljam stvari. Nalazim i taj grudnjak. Trčim u kupaonu, raščupana sam, crvenih usana i obraza od njegove brade. Nemam šminke sa sobom, super!
Oblačim se, ljuta na sebe, na druge, na šefa, na cijeli svijet, na dispečera koji se smije činjenici da ni ne znam gdje sam spavala.
Trčim kroz hodnik, grabim torbu, on je i dalje u polusnu ili šoku - ne mogu točno odredit. Oblačim štikle, valjda sam sve skupila, trčim prema vratima - jer kroz prozor vidim već auto ispred... Vičem u prolazu - Moram ić, čut ćemo se, spavaj!
Sjedam u auto u 6:20h, u odjeći od večeri prije... vozač me gleda: Dobra žurka sinoć, ha?
Odjednom se uhvatim kako se opravdavam vozaču - Ma ne, ma joooj, ma neeeeeee...
Prvo me vozi doma da se upristojim. Probijam sve rekorde tuširanja, šminkanja i oblačenja. Trčim iz zgrade, sjedam mu u auto. Dan je totalni kaos, a tek je 7 ujutro. Dolazimo na drugi kraj dana, svi su već tamo. Svi se smješkaju, svi znaju da nisam bila doma i da ni sama nisam otprve znala gdje sam.
Kiša pljušti, stojimo na standbyu u nadi da će kiša stati i pijemo kantinsku kavu.
Na standbyu smo bili 5 sati. Kiša nije prestala. U meni je duša spavala, iako sam u 5 sati popila 3 najveće kave na svijetu. Dolazim doma u ranim popodnevnim satima, umorna i neispavana, u ono doba dana kad sva cuga popijena večer prije krene isparavati.
Prije nego sam se izgubila u krevetu, poslala sam mu sms da mi je žao što sam izjurila jutros i da bi mi bilo puno draže da sam ostala tamo gdje sam bila.
Budim se u neko kasno popodne, tmuran dan i poruka na telefonu. I njemu je žao što sam otišla, i on bi da sam ostala i ako ne radim ništa sada - možda bih se mogla vratiti.
Uz par duhovitosti da popravim dojam, već se oblačim i idem k njemu.
Čeka me nasmijan, prepričavam dan, grli me. Smijemo se ko dvoje tinejdžera... Sjedim na balkonskim vratima, pušim... On mi priča o prvoj pjesmi koju je naučio svirati i kakva je faca bio među curicama na plaži...
Gasim cigaretu, ulazim unutra...
Pita me koju stvar da pusti...
Under my thumb.
Nema komentara:
Objavi komentar