On nije gay. On je cura. Ona opsesivna, kontrolirajuća, kilava, nesposobna za vlastiti život. Ona koje se svaki muškarac užasava, a svaka žena srami.
Ona cura koja te zove 700 milijuna puta na dan iako si vrlo jasno i glasno rekao da si na putu, da ne možeš razgovarati. Ona koja zove dok mobitel ne explodira. Ili tvoja glava. I misliš da se svijet koji znaš sigurno urušava u plamenu kad tako manijakalno zove. A onda kad se javiš - ona kaže - Samo sam ti htjela čuti glasić.
Da, dragi moji, on je takva cura.
Iako smo se ovaj tjedan vidjeli bar 3 puta, iako sam prespavala, iako smo ručali zajedno. Iako sam vrlo i glasno rekla da ću biti određeni dio vremena na putu i s prijateljicom koja je doputovala... ništa ga nije zaustavilo da me maltretira svim dostupnim sredstvima moguće komunikacije. Srećom, nisam spomenula da sam na twitteru, inače bi mi zaokupirao i taj mali komad mira.
Ništa ga ne može zaustaviti i sprječiti u njegovom naumu da okupira sve moje vrijeme kao Hitler Poljsku.
Iako konstantno zvoca kako poštuje moj mir i moje vrijeme, ne poštuje ga ni najmanje, ne poštuje ni jednu moju želju da me se ostavi na miru kako bih imala vremena čuti svoje misli - umjesto njegovog kenjkavog glasa na telefonu.
Android mi je gotovo snagom volje promijenio vlastiti broj telefona samo da ne mora pamtiti i primati njegove stupidne mailove svakih 26 sekundi.
Znam da sve pričamo o tome da želimo one dobre dečke... koji će se brinuti o nama, koje će zanimati kako smo i što radimo, gdje smo, jesmo li gladne i žedne, i kada se vraćamo...
Ali predomislila sam se. Za to imam mamu.
NE treba mi još jedna.
Nakon što me 3 dana izluđivao svojim slatkim nenormalnim porukicama, svojim slatkim opsesivnim znakovima pažnje, slikama onoga što je jeo, što je popio, di je bio i koga vidio, s kim sastančio i što je tko rekao, kada je legao i kada ustao, na kraju se ne bih iznenadila da sam dobila i sliku kome je popušio. Mailove mi je zagušio, volju ubio. Svi serveri su pali.
Danas sam stigla u Zagreb i prvo što sam napravila - nazvala sam njega, jer još jedan mail s onolikom količinom sranja ne bih podnijela. Imala sam rupu od pola sata između aerodroma i njega. Našli smo se na kavi na pola puta do mog ureda.
Iako vrlo iziritirana njegovim stalnim njakanjem i sraćkanjem koje sam podnijela stoički, suzdržala sam se od toga da mu kažem - Slušaj mala, malo si mi previše naporna...
Objasnila sam da u trenutnom razdoblju u životu jednostavno nemam vremena. Nemam vremena ni toliko gigabajta za sve mailove koje mi ima poslati. Ruku na srce, svaka želja za sexom prođe. Radije bih ga odvela na chicks flicks movie night, nego u krevet. Lakirale bi si nokte i plele pletenice. Ili nešto...
U svakom slučaju, nakon svega, ne da mi nije bio privlačan, nego bih radije u krevet odvela najbolju prijateljicu.
Nakon svega rečenog... Ne, neću nijednog dobrog tipa - ako ovo znači - dobar tip. Hoću barabu, hoću huligana, hoću onog klasičnog muškarca kojem se ne da trkeljat preko telefona i koji mi neće slati poruke koje KONSTANTNO završavaju sa "pusek u nosek" ...
Hoću onog koji rastavlja jebeni motor u sred dnevnog boravka i kad dođem doma, na njemu umjesto Chanelove kreme za kožu, osjećam miris ulja i varenja. Hoću onog koji će me prevaliti preko kreveta i raditi mi sve živo i ne živo, i društveno neprihvatljivo na tako puno načina.
Hoću onog koji će me držati dok spavam (umjesto da ja držim njega u nejakim ručicama), hoću onog koji će me zagrliti i nasmijati mi se dok cmoljim na film (a ne the other way around) ... Hoću onog koji će mi reći volim te kad smo sami i poslati sms i mail s forama kojima se samo on i ja smijemo.
Hoću MUŠKARCA, neću CURU.
U krajnjem slučaju, da hoću curu, ganjala bih k'o luda Sisu Lane Del Rej, koja me s onim što piše napaljuje više nego on živ kraj mene. (Tviteraši će znati tko je Sisa Lane Del Rej.)
Nema komentara:
Objavi komentar