Ovaj post potaknut je raspravom na tviteru izmedju mojih omiljenih @Dancerbell_ , @pearsawfly , @RomanaPapp . Kako ne bi bilo da je rasprava samo zenska, sudjelovao je i @sasabca.
Krenulo je kad je @Dancerbell_ objavila tvit Hocu negdje gdje mogu biti zena. @pearsawfly je pitala gdje je to. Ova je odgovorila da je to tamo gdje ne popravlja vesmasine, ne mijenja gumice na pipi, ne kreci zidove.
Potaknulo me na razmisljanje: Jesmo li mi, danasnje zene, jednostavno tako programirane da mislimo da moramo sve?
Radimo svoje poslove, jednako dobro kao i muskarci, dapace istrazivanja pokazuju kako su zene uspjesnije na menadzerskim pozicijama jer smo svestranije i diplomatski nastrojene. S druge strane, iako smo posve jednake muskarcima, i dalje nam drustvo namece da moramo biti i supruge i majke. I osudjuje sto previse radimo i sto ne posvecujemo dovoljno paznje djeci. I suprugu. Ukoliko smo domacice, uvijek se nadje neka prerevna feministica da nas popljuje sto se nismo odmakle od stereotipa zena bla bla bla.
Dajte da odmah kazem - emancipacija je super. Ali otkad je emancipacija postala ekvivalent za nedostatak galantnosti kod muskaraca. Radim, bolje od vecine muskaraca koje znam, svoj posao. Imam svoj stan, svoj posao, svoju lovu. Otkad je to pocelo znaciti da ne zelim da mi se otvaraju vrata, da ne zelim da mi se pridrzi stolac, da ne zelim da on namontira policu. Da mi ne treba paznje i romantike.
S druge strane, razumijem i muskarce. Kao da su izgubili svoju dugogodisnju ulogu u drustvu i dok mi hrabro grabimo naprijed... oni ne idu nigdje. Ne samo da ne idu nigdje, nego gube sve te neke dijelove uloge koju su svojedobno imali i ponosno nosili.
Nisu vise jedini koji privredjuju za obitelj. Vozimo aute, krecimo svoje stanove, popravljamo svoje vesmasine, mijenjamo svoje zarulje i gumice na pipi. Kuzimo se u financije, marketing, politiku, medije. Pisemo, igramo nogomet, igramo plejku, pratimo formulu. I neke od nas su dovoljno odvazne prici muskarcima i uzeti ono sto zele. Uz to smo supruge, kuharice, peracice vesa, cistacice stana, roditeljice djece, hendlamo izmedju vrtica, skola, poslovnih sastanaka, predstava, prehlada, temperatura i pedijatara. Znamo koji je najbolji sirup za kasalj. I u 6 ujutro polusnene dok on panicno baulja po stanu znamo di je ostavio mobitel, carape, gdje mu stoji ona plava kosulja i di je sinoc ostavio laptop i naocale.
S druge strane, i mi smo si malo uzele maha.
Dok sam bila u normalnoj vezi (da, zamislite, nisam uvijek bila ljubavnica ozenjenom tipu), zivjeli smo zajedno. Idila, on, ja i pas. I mala kuca izvan grada.
Tada sam radila na menadzerskoj poziciji. On je radio za svog tatu. Od doma. Radila sam svaki dan od 9 pa do 5. Iako bi to vise bilo 6. Do doma mi je trebalo pola sata voznje.
Doma bi me docekao prljavi ves kojeg treba oprati i rastegnuti kasnije da se ne usmrdi u vesmasini. Docekale bi me njegove stvari posvuda po kuci koje je trebalo pospremiti. Prljavo sudje koje je trebalo oprati. Veceru koju je trebalo spremiti. I kvalitetno vrijeme koje je trebalo provesti s njim. I naravno biti ultra raspolozena za pribijanje na zidove prije spavanja. I po mogucnosti do 3 ujutro.
I onda sve ispocetka drugi dan. Naravno, tu su i zajednicki prijatelji koje treba ugostiti, svakodnevne male stvari koje treba obaviti, frizider koji treba napuniti i kupaonske potrepstine koje treba kupiti, jer suprotno muskom misljenju - toaletni papir, sapun, kaladont i gelovi za tusiranje i sampon se ne materijaliziraju tamo nekom magijom.
E sad. Radeci sve to, svaki dan, sama, u meni se poceo nakupljati bijes. Ali onaj.. bezrazlozni. Ne znas zasto si ljuta, i ne znas zasto stignes od zero to bitch u manje od sekunde.
I onda on izvadi novu casu da si utoci vode, iako ih je od jutra izvadio 4 i nije ih oprao. Iako su od dorucka ostale mrvice na kuhinjskoj radnoj ploci koje do sad nije maknuo. Iako njegova casa u kojoj je jos deci mlijeka od jutra stoji na stolu.
I onda se sjetis da ga vec 20 dana molis da promijeni zarulju na terasi. I da si mu vec 30 puta rekla da glavu tusa treba promijeniti. I da si ga vec 700 puta zamolila da nazove servisera za grijanje. Iako si vec isto toliko puta spomenula da bi trebalo zagletati onu rupu na zidu koju je napravio dok je pokusao i nije uspio objesiti uramljenu majicu najdrazeg benda na zid.
Iako si ga sto puta zamolila da ne pusta psa u spavacu sobu. I zar ne bi on mogao jednom napraviti veceru? I jednom oprati ves? I jednom ga rastrti? I bi li mu ruka otpala da pokupi stvari za sobom?
I ovo! I ono! I ovako! I onako! I onda se uhvatis u zacarani krug zamjeranja, ljutnje, osjecaja da si sama na svijetu i sutnje i nadrkanosti...
I onda mi je svanulo... svaki put kad je nesto probao napraviti, ja sam mu to s onim patronizirajucim smijeskom uzela iz ruku i rekla - Pusti, budem ja...
Ne zato jer mu zelim olaksati, vec iz jednog jedinog razloga - Jer ja to radim bolje! Jer ja to radim brze! Jer ja to radim detaljnije! Otkad smo pocele sudjelovati na nesluzbenoj Olimpijadi za boljeg, sposobnijeg, odgovornijeg i organiziranijeg ukucanina?
Zar bi mi kruna s glave pala da sam mu onaj jedan put kad je probao dala da zavrsi tu veceru, pa taman je zagorio i narucio onda pizzu... Ali iziritirana njegovim dudanjem oko kuhanja, sporosti i mazanju apsolutno svakog komada sudja kojeg se dotaknuo - jednostavno sam preuzela sve i sama to napravila. Jer sam zakljucila da mi je tako lakse.
Sve sam uzela na sebe. I ne cudi mi vise sto je odjednom sve palo na mene - od krecenja, guranja namjestaja po kuci, nosenja madraca, rezanja linoleuma... Oduzela sam mu svaku ulogu u kuci.. i onda se ljutila sto nista ne radi.
I onda se sokirala sto smo prekinuli i sto mi je vikao na kraju - TI SI UVIJEK MISLILA DA SI BOLJA OD MENE.
Tad sam pomislila: Ja ne mislim da sam bolja, ja dokazano jesam bolja. Ogorceno sam prepricavala frendici: JEDNAKOST?!?! KAKVA JEBENA JEDNAKOST??? NECEMO MI JEDNAKOST! JER MI NISMO JEDNAKI! MI SMO BOLJE! MI RADIMO I MOZEMO SVE! I RADJAMO!
Sad si mislim da bi i mi zene nekad jednostavno trebale popustiti. Nek napravi tu veceru taman izvadio cijeli kredenc sudja, zaprljao svaki komad pribora za jelo i svaku jebenu kuhacu... Nek opere taj vas pa taman ga ja sutra prala ponovno.
Naravno, apelirala bih i na muskarce da nakon sto smo 50 puta nesto zamolile, popuste i oni i jednostavno naprave to sto smo zamolile.
I svima ce nam biti lakse...
Zivjela jednakost spolova :)
Nema komentara:
Objavi komentar