I uvijek sam mislila da to sve moram obaviti sama. Uvijek sam mislila da je trazenje pomoci znak ogromne slabosti i jos ogromnija mana. Jer, pa ne sluze mi drugi ljudi da bi mi pomagali.
I zasto dijeliti s drugima svoje probleme i slabosti, zasto reci da ti je tesko, ako mozes biti nasmijana i zabavljati sve oko sebe kao da sutra ne postoji?
Zasto bacati nekoga u depresiju jer je tebi lose, ako mozes razvuci osmijeh preko cijele face i glumiti da je sve super, da je sve savrseno i da je cijeli svijet tvoj...
S druge strane privlace me slomljene stvari, slomljene zivotinje, slomljeni ljudi.
Bivsi decko mi je jednom rekao da ako nastavim dovlaciti zivotinje s ulice doma da cemo se mi morati iseliti.
Srce mi se slomi na macu na kisi, izgubljenog psa... jer su tako bespomocni. Isto tako, srce mi se slomi na - slomljene ljude. Slomljene zene, djecu, i muskarce. Jednostavno se ukljuci moj Fix It All mode i onda pomislim - ja cu to promijeniti, dok oblacim kostim Superzene.
Uvijek su me najvise od svih privlacili oni muskarci koji imaju svoju tajnu, bol iza sebe, nerazrijesene traume iz djetinjstva, issue s mamom, issue s tatom. One koji su duboko u sebi negdje pukli i takvi ostali, oni koji kad im ogolis dusu naidjes na ogromnu bol, one koji su duboko sjebani i takvi su im i postupci.
Kad si stalno fixer, ne primjecujes da se i ti lomis, i da u tebi stvari pocinju pucati i odlaziti krivim putem.
S druge strane, nitko se ne zeli baviti svojim bolom. Zamisli strasne stvar - ogolila si sebe i sama si sa svojim mislima, traumama i tugama... Strasno, ne daj Boze nikome, jel da... Kad se bavis tudjim bolovima, vodis tudje bitke i ratove, radis dobro drugima, nadas se da ces nekako tako popraviti i svoje bolove i izboriti svoje bitke. I nadas se da ce sve ono dobro koje si napravila drugima oprati sve lose koje si isto tako napravila.
Da se razumijemo, u ponekim trenucima u kojima pogledam u sebe, shvatim da sam duboko sjebana osoba. Napola dijete, napola zena. Napola konzerva, napola kurva. Napola naturalist, napola emotivac.
Ja bih se uvijek jebala, da mi ne udje. Uvijek bih sjedila na dvije stolice, jer ne znam koja je od te dvije bolja. I naravno imam svoje traume, svoje krive Drine i svoje jako krive izbore.
I tad kad se pogledam tako duboko, ne svidja mi se ono sto vidim - bespomocnu, tuznu, tjeskobnu zenu.
I nekad mislim da se nikad necu moci oprati za sve ono lose koje sam napravila. Zato lose spavam, zato mi se ponekad znoje dlanovi. I zato imam bogat drustveni zivot. Distrakcija sam samoj sebi. I da ne gledam u sebe, popravljam druge. Radim za druge sve one stvari koje rijetko tko bi.
I ljudi misle da sam nevjerojatno nesebicna.
Zapravo sam uzasno sebicna. Okajavam svoje grijehe radeci dobro drugima.
Ako se kome sto imalo oprostiti, sve sam oprostila.
Problem s oprostima je sto je uvijek najteze uvijek oprostiti sebi.
A onda svane novi dan. Sve se cini drugacije, sunce sija, ptice pjevaju i ti se pitas sto ti je bilo sinoc.
The thing is, my darlings - nasi su nam problemi uvijek najveci, nasi grijesi su nam uvijek najtezi. Sami smo sebi najgori kriticari, nasa guzica je uvijek u ogledalu velika.
I na kraju dana, stvari ipak nisu tako strasne kako se isprva cine.
Nema komentara:
Objavi komentar