I to je dobro. To su obrambeni mehanizmi, koje palimo i gasimo. Ponekad da samo uspijemo prezivjeti dan. Da ne popizdimo na babu na prekrcanom parkingu na placu na Veliki Petak. Da se ne izvicemo na salterusu u 8 ujutro. Da ne posaljemo sefa tamo odakle smo svi dosli. Da ne zatrazimo razvod i ne damo djecu na posvajanje. Da mami i tati ne pokazemo srednji prst. Da mladjeg brata i sestru ne navlacimo za uho do kuhinje koja je poslije njih ostala kao podrucja od posebne drzavne skrbi.
Da ocuvamo svoje psihicko i emocionalno zdravlje.
I onda naravno mehanizmi koje koristimo da pocnemo zaboravljati ono sto nas je jako boljelo. Sto nas je izmucilo i otelo nam sve ono sto nam je grijalo srce. Neka takva iskustva poharaju vas kao sto su uragani poharali obale, kao sto je Vlada poharala nase bankovne racune, kao sto su nam porezi poharali place. Ostali smo potpuno opustoseni.
Culi smo svi onu - Nema zivota bez velikih zaborava.
Na pocetku se kunete i sebi i drugima da nikad necete zaboraviti. Onda drugima prestanete dosadjivati sa svojim jadom i mizerijom, pa to samo sami sebi pricate - kao strucnjak sa strucnjakom, jelte... Ne dao Bog da kao ja pisete dnevnik i imate stranice i stranice podsjetnika na vlastiti jad i mizeriju.
A onda se jedan dan probudite i to ne bude prvo sto vam je palo na pamet.
Obicno cesto zivimo u iluziji da je nesto sto smo izgubili bilo najbolje na svijetu, bolje od icega, i da cinjenicu da to vise nemate - jednostavno ne mozete prezivjeti. I tako zivite dugo. I ne vracate se u ta sjecanja jer mislite da ce vas svaki put zgrabiti ona bol kao da ste dobili sakom u zeludac, da ce vas satrati isponova, i sutati vas nogama, zgrcene na podu. Bojimo se sjecati svega lijepog, da nas ne bi pogodilo ono ruzno. I to je u redu. I tako mozete zivjeti. Ali nicemu ne mozete pobjeci.
Pa se tako jednog dana nadjete u ulici u kojoj ste jednom zivjeli, u kojoj ste jednom voljeli. I bili neopisivo sretni. Ne znate kako ste se tamo nasli. Neki planovi su se promijenili, ta ulica je precica do cilja, i taj netko skrece u tu ulicu koju ste vlastitim koracima mjerili... I knedla vam je u grlu, u glavi bubnja Amy Winehouse "I say NO NO NO!", pokusavati viknuti da necete tom ulicom, da ne ulazi... misici vam se grce i zazirete od svega sto vas tamo ceka, i sigurni ste da cete se sigurno rasplinuti kao vampir na jutarnjem suncu (NE, necete poceti svjetlucati kao Edward).
I onda jos stanete na sred ulice jer se netko isparkirava. Ispred adrese na kojoj ste jednom zivjeli...smijali se naslonjeni na ogradu... ispracali, docekivali, ljubili se ispod susjedovog drveta.
I razgledate oko sebe. Prebirete po sjecanju i usporedjujete s onim sto vidite sada... Otplovite pa vidite sebe u onim danima koje smatrate sretnijima od cinjenice da se niste rodili kao Ava Karabatic.
I tako zauzeti prebiranjem po onome sto je bilo i onome sto je sada, ne shvacate da vam se nista nije dogodilo. Niste se rasplinuli. I srecom ni zasvjetlucali. Sjecanje i poznati drum vas nisu ozlijedili, ni osakatili.
Samo vas natjerali da se nasmijesite danima koje ste prozivjeli.
I shvatite da to nisu bili najsretniji dani. Bio je to preludij. Oni najsretniji dani tek dolaze. Oni pravi dani.
Ponekad jednostavno ne damo vremenu da nas izlijeci. I sakrivamo sami od sebe nesto sto nas vise ne boli. Ali smo kukavni da se s tim suocimo. Pa ti zivot to servira sam. Da bi bolji isli dalje. Da bi izlijeceni, ponovno sastavljeni i bolji sacekali bolje stvari, bolje ljude i bolje dane.
Nema komentara:
Objavi komentar