Nije sve za svakoga

Danas me @pearsawfly podsjetila na moj davni post o tome kako postajemo svemoguće. I svesamostalne. Međutim, danas me @pearsawfly podsjetila i na to da moram olabavit ponekad. Život nas sve samelje, to nije moguće izbjeći. Uhvati te u žrvanj tu i tamo i melje, dok se ne preneš. I ne shvatiš da postoje bitnije stvari. Obično se onda presložimo i idemo dalje.
Danas je za mene bio taj dan. Danas sam se okrenula prema Njemu i shvatila da je on ljubav mog života. Sa svime što ima i što nosi sa sobom. Sve dobro i manje dobro, svi oni dobri dani, i svi oni malo manje dobri. Jer - shvatila sam - svi oni malo manje dobri dani budu podnošljivi, jer me dočekaju njegove ruke kad se dovučem kući.
Neću puno tupiti o ženskom pravu na glasanje, rad, obrazovanje.... ima mnogo upućenijih i mnogo pametnijih od mene.
Međutim, htjela bih reći nešto o ženskom pravu da odaberu najbolju osobu za sebe.
U ovom čudnom svijetu Kardashianki, niškoristi likova, totalno pobrkanih prioriteta i hrpi mediokriteta - teško je naći osobu za sebe i svoje mjesto pod suncem. Pa tako naletimo na svašta. Nije grijeh naletiti na svašta. Grijeh je pristati na to. I ovo pišem iz vlastitog iskustva. Kad si zbunjena, pomalo izgubljena, usamljena, i čini ti se da svatko na svijetu nekoga ima, tanka je granica između voljeti nekoga i pristajati na nekoga. Da stvar bude najgora, teško je nekome to objasniti.
Međutim, ono što želim reći je sljedeće: nismo se rodile da bi pristajale na ono što zapravo i ne želimo. Nismo se rodile da bismo živjele u mreži osrednjosti i da bismo bile dio statitstike s brakovima, razvodima i da poboljšavamo natalitet. Čitamo najbolje od književnosti, gledamo najbolje filmove (ili bar pokušavamo)... nitko ne gleda smeće od filma zato jer to želi. Ono što ne razumijem je zašto isto ne radimo i s osobama koje biramo da nam budu najbliže. Zašto ne biramo najbolje od najboljih?

Rodile smo se da bismo bile najbolje što možemo biti, da živimo najbolje što možemo živjeti, da radimo posao koji volimo, da volimo stvari koje radimo, da budemo najbolje osobe koje možemo biti. Da se razvijamo, rastemo, učimo, spoznajemo, da volimo, da vole nas. Da budemo sve ono što želimo biti.
Nismo se rodile da bismo se kraj osobe koja bi nam trebala biti partner, prijatelj, suputnik, ljubavnik i najveći oslonac i stup povjerenja, osjećamo kao vreća smeća. Neki ljudi nisu stvoreni za nas, i mi nismo stvoreni za njih. I to jednostavno treba prihvatiti, koliko god teško i bolno bilo. I krenuti dalje.
Uvijek će biti ljudi koji ne razumiju vas i vaše putovanje. Međutim, ni ne trebaju. Vaš život ne žive oni. Već vi.

Uživajte mi drage žene. Volite se. Budite dobre jedne prema drugima. Bodrite se i podržavajte. I ne dajte da vam život žive neki drugi ljudi.
Voli vas Priležnica. :)

Voljeti se otvorenih očiju

Jučer sam pročitala knjigu "Voljeti se otvorenih očiju". U principu, priča se vrti oko toga da nema idealnih partnera. Samo uvijek ista svađa, doduše uvijek s drugom osobom. Bottom line - nije problem u drugima, problem je u nama. Očekujemo idealno. Idealnog nema. I treba se prilagoditi odnosu koji imamo, umjesto da zaneseno tražimo onu drugu idealnu polovicu,  od trenutnog odnosa ili partnera - treba izvući ono najbolje... Iako sam se s nekim stvarima vrlo lako mogla složiti (npr. Ukoliko nam se sa svakim partnerom konstantno događa ista stvar, onda problem zaista možda i je negdje u nama, i trebali bi to riješiti sami sa sobom, da bismo sretnije i slobodnije mogli dalje.), s drugima pak - nisam. "Nisam" je zapravo blaga riječ. Točniji izraz bi bio - sve u meni je vrištalo i bunilo se protiv dijelova pročitanog. Ne mogu i neću nikad prihvatiti činjenicu da se trebam zadovoljiti s nečim što je sada tu. Nečime što baš ne ispunjava moje želje i ne čini me potpuno sretnom, ali tu je - i nije loše. I trebam prihvatiti to - jer nema idealnog. Rečenica koja mi se tako strašno urezala u pamćenje iz te knjige je - "I ne treba žaliti za idealnim, jer nitko nema to što mi isto tako nemamo." Strašno, strašno i prestrašno! Da, slažem se da treba biti realan, gledati i sebe i drugog širom otvorenih očiju, sa svim manama i vrlinama koje imamo i koje donosimo u odnos - ali ako je sve samo realno, di je čarolija? U knjizi piše da čarolija traje do 3 mjeseca, a u tom periodu nismo zaljubljeni u drugu osobu, nego u zrcaljenje sebe, u ono što ta druga osoba vidi kada nas gleda. I iskreno da vam velim - po meni je to bullshit. Naravno da se volimo vidjeti u tuđim očima, ali volimo nositi druge i u svojima... po meni, to je bit svega. I ne mislim da to traje 3 mjeseca. Mislim da to traje - dok god vjerujemo u onog drugog i u odnos koji imamo. Ne mislim da se svi samo pretvaramo prva 3 mjeseca, i onda kad sva naša sranja i pravo lice počnu izlaziti van - bježimo... ili bar jedno od nas. Daleko od toga da takvih veza nema. Ima - i ja sam bila u jednoj. Više sam voljela ideju nas od nas, više sam voljela sebe kakvom me on vidio, nego sebe kakva sam tada bila. Više sam voljela igrat se kuće, nego naš zajednički život. Svi se zajebemo. Svi se nađemo u nečemu što nema smisla, i guramo to do jednog određenog trenutka. Dok netko ne shvati da ga zapravo ne volimo - mada mi to možda i sami ne shvaćamo. Ali, pala bih mrtva istog trena na licu mjesta da mislim da nema ultimativne sreće. Ne mislim na onu sreću kad hodate livadom i pjevate slatke refrene, a poslije tuširanja vam slavuji omataju ručnik oko tijela, te se ruže rastvaraju dok vaša ljubav korača kraj njih. Mislim na onu sreću u kojoj ima i tuge, i suza, i podignutih tonova, i glupih situacija, i sitnih ljubomora i svih onih sitnica životne proze. Mislim na onu sreću, u kojoj osim toga svega, ima napretek smijeha, napretek neprestanog otkrivanja one druge osobe, razgovora o ljubavi, životu, filozofiji, filmovima B produkcije, glazbi, prošlosti, budućnosti, vrtu koji će procvasti u proljeće; pogleda punih nježnosti, gledanja filmova, dogovora gdje će koja slika na zidu stajati, ležanja na plaži...  Ona sreća s onom osobom, koja je sve što ste željeli i više. Nije bez mana, niste ni vi, ali i mane su dio onoga što je tako čarobno u jednom i u drugom. Ne bih mijenjala ni jednu njegovu manu, za sto tuđih vrlina. Katkad je užasno nemaran, dogovori su mu tu da ih zaboravi, ponekad je totalno u svom svijetu, svira jedan ton sto puta, obično kada za sat vremena njegovi dolaze na ručak... ne zna gdje su mu ključevi, ne zna gdje su mu naočale, ostavlja sve tamo gdje donese... njegove robe ima više nego na hrpama u New Yorkeru... Ali ne bih ga mijenjala ni za sto drugih, koji to sve nisu. S druge strane - ponekad sam nervozna i tugaljiva, picajzlasta, opsjednuta tim da stvari moraju biti na svom propisanom (od mene dodijeljenom) mjestu, radim milijun stvari odjednom, pričam nepovezano o tih milijun stvari, plačem iznenada i iznebuha, vječito mi je hladno, al vječito hodam bosa, ponekad mljackam dok jedem, grickam nokte jer mi se nekad ne da po rašpicu, vječito sanjam o nečemu, djetinjasta sam i durim se... Ali on misli da sam najbolja od svih. A to je po meni voljeti se otvorenih očiju. I to je po meni idealno.Nismo savršeni, ali smo savršeni jedno drugome...

Za anale

Znate onu od Meatloafa - I would do anything for love, but I wont do that... U tu rečenicu bih nekako sabrala svoje mišljenje o analnom sexu. Ono što sam probala nije mi se dopalo, nije bilo ugodno, dapače - prije bih svaki put išla kod zubara...
Ali onda tako - sve akcije imaju svoje vrijeme i samo mrtvi i glupi ne mijenjaju mišljenje... Jedne krasne večeri izašli smo van, muzika je bila odlična, pila sam vino, čašu za čašom, oči su nam svjetlucale, pipkali smo se pod stolom, smijali smo se, sve na njemu je bilo... neodoljivo. Ruke, najljepše na svijetu, usta, oči, osmijeh... Dirali smo se neprestano u autu na putu do doma... sve je bilo ... nategnuto, kruto, napeto, zanimljivo... Kad smo zatvorili vrata stana, zgrabali smo se kao da je prvi put.. vino je kolalo kroz mene neviđenom brzinom, koža mi je bila osjetljivija, bradavice napetije, svaki dodir je samo rezultirao novim valom vrućine i vlažnosti, sve unutra je pulsiralo, trnulo, titralo i treperilo... Bacili smo se na krevet, goli, uzdihani. Nabijala sam se na njega, čvrsto, brzo i duboko... Mislim da su svi susjedi čuli, ali ta neviđena kurcobolja za sve i svakoga je potpuno ovladala atmosferom... Kad me okrenuo na trbuh, i počeo se duboko zabijati, samo mi je šapnuo - Hoću tu tvoju guzu... Nešto u meni se okrenulo, podivljalo i pomahnitalo... Jednostavno, sve granice su nestale, a vino... to vino je bilo najbolje ikad. Htjela sam ga u sebi, posvuda.. u sebi, na sve načine.. Rukom sam mu ga primila i pomazila... zatim si ga stavila u guzu. Od količine alkohola svi moji mišići, ali mislim svi, su bili opušteni...
Uvijek je nezahvalno pisati o sexu da ne bude vulgarno, o analnom sexu da ne pričam... Namještao se lagano u meni, i puštao me da se prilagodim njemu na tom nepoznatom mjestu... Pomicala sam se lagano, dok ga nisam primila do kraja.. Njegova reakcija me napaljivala do besvjesti... njegovo uzdisanje, njegovo - o jebote... - sve šaptom, sve promuklo, sve nevjerojatno... Raspalio me on u meni, počela sam se micati i nabijati, podizati guzu sve više... bilo je ... pa nevjerojatno... Nikad se nisam tako osjećala, nikad nisam osjećala toliku želju za nekim... onaj moment kad podivljate i hoćete da vas rastrga, da bude posvuda, da vas stišće, da vas zgrabi za kosu, za ruke, da radi s vama sve što god hoće... Moment potpunog kolapsa i eksplozije je bio kad mi je podigao gornji dio tijela, pristisnuo me na zid i šapnuo - Ti bi se jebala? Sad ćeš vidjet...- zabijao me u zid, držao za vrat i imao na sve moguće načine... Mozak se potpuno pretvorio u želatinu, sve je bilo satkano samo od uzdaha, njegove kože na mojoj, njegovog i mog jezika, znoja, i zvuka zabijanja u mene..
Nikad nisam mislila da ću ovo reći... Ali - bilo je za anale...
Uživajte.... Ljubi vas Priležnica...

Generacija sjebanih ljudi

Dakle, sve nešto gledam oko sebe... Žene o jednom, muškarci o drugom, mi drumom, oni šumom i nikako na zelenu granu... A onda dođeš i u te neke godine, 30tak i sitno i više ti se baš ni ne da trpit pizdarije, živiš sam godinama, navikao si sam na sebe... Obično žene dođu k sebi (nakon ljubavnih brodoloma, sranja, razvoda) i saberu se. Možda ne znaju što točno žele, ali znaju što ne žele. Muškarci nekako stagniraju... Upoznala sam gomilu rastavljenih muškaraca... (propustila sam onaj prvi krug, pa sam čekala drugi kad su se počeli rastajati..). Svaki od njih ima neku svoju priču, uvijek su više manje krive žene. Rijetki će reći da su vjerojatno krivi oboje. Enihu... svi ti, od svojih žena ostavljeni, prezreni i zaboravljeni, muškarci... duboko su sjebani. Mislim, i mi smo, skupa s njima. Imamo svoje strahove, paniku i paranoje, ali ih koliko toliko držimo pod kontrolom, dajemo im da se otkinu s lanca samo u najpovjerljivijem društvu. Muškarci, however, vrlo otvoreno pokazuju svoje strahove. Npr. Znam muškarca koji je razveden sad već 4 godine. Prve tri godine shema je uvijek bila ista - Kresni i zbriši... Ništa nije trajalo duže od 2 mjeseca. Samo su rijetke opstajale mjesec - dva. I to one koje se nisu javljale, koje nisu slale smsove, koje nisu pitale kad će se vidjeti... Jednu je otfikario jer je sirotica nakon mjesec dana predložila zajednički vikend. Bilo je "Da, da, može, nema problema!" i prestao se javljati. Javio se nakon 100 godina nejavljanja da bi joj rekao ono što ona već zna - da tu nema kruha. Druga je fasovala kad je otišla na put i poslala mu nevinu poruku - "Jel ti falim?". Čim se vratila, bilo joj je vrlo jasno da je odgovor "NE!". Treća je već rezervirala vikend kao suprajs varijantu - nije ga provela s njim. Kad su nas vlastiti strahovi toliko pojeli da čak ne želimo ni probati? Kad smo se toliko počeli bojati slomljenog srca da ne želimo ni probati osjećati? Nisam ni ja ništa bolja - imam milijun strahova. Uvijek procjenjujem situaciju iznova, sagledavam sve kuteve iz kojih bi se neka moja rečenica u nezgodnom trenutku mogla protumačiti, uvijek volim malu distancu jer se, iskreno, užasavam patnje. Užasavam se one praznine u grudima, onih dana koji su dugi i mučni, onih trenutaka kad te i najmanja sitnica vrati u nešto što je bilo prije i čega se više ne možeš sjetiti s osmijehom. Mrzim onu mučninu koja se pojavi kad shvatiš da je sve gotovo i da nema ni nade za pomirbu. Mrzim što nestane život koji si htjela živjeti i radost koju je taj isti život trebao donijeti. Ono čega se skoro užasavam najviše su ona nenadana pitanja od poznanika kad te sretnu - Pa kako dragi? - , pa se ti onda nezgodno nasmiješ i kažeš da je to prošla stvar... pa onda krene ono dobronamjerno nabiranje obrva, zbunjen pogled i onaj "Ma daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj.... a bili ste baš super, ja sam mislila da će to traaaaaaaaaaaajati..." Tu uvijek imam poriv za onim bitchslapom...: "Pljuuus! Koga briga šta si ti mislila?"... Iskreno, grozim se mjeseci koji prolaze u tugi i jadu...grozim se situacije u kojoj ništa ne može zamijeniti to što si imala prije, grozim se vrćenja jednog te istog filma u glavi za kojeg znaš da je nemoguć... grozim se... patnje, melankolije, sjećanja, boli, tuge, suza, glavobolje od neprestanog plakanja, nespavanja, umaranja razmišljanjem i da sam...da smo.. da je... možda.. što ako..
I takvi smo svi. Netko o tome razmišlja na glas, netko o tome šuti i čini se da ga ništa ne dira, netko ne dolazi k sebi godinama... i na stranu sva zabava, svi izlasci, sav neobavezan sex ovog svijeta... kad ostaneš sam sa sobom, srce i dalje hoće ono što hoće... ono što tako neizmjerno voli i dalje, bez obzira na sve...  Svima nam je isto, svi smo krvavi ispod kože. Ali ono što volim je to... da je svaka ljubav drugačija... i uvijek veća od one zadnje. Možda zato jer znaš bolje, možda jer cijeniš više, možda jer si drugačiji. I to je super stvar... nakon sve muke, suza, tuge i jada, očaja i čemera... jednog dana upoznaš nekoga tko je super. I taj netko istisne, s vremenom, sve ono što ti je stiskalo srce i ubijalo veselje... I odjednom se opet rodiš. Dani su topliji i svjetliji, sunce jače sija, vrijeme leti, a radost ciči i poskakuje negdje unutra. Možda samo da se manje bojimo... bez obzira na to koliko puno riskiramo, možemo dobiti više nego smo se ikad nadali...
Uživajte u nedjelji, ljubi vas Priležnica :)

Baby, baby, it's a wild world

Doma smo. Gitarist tiho prebire po žicama i gledamo neki film. Sretni smo. Ona sreća, kad sjedimo u tišini, skoncentrirani na film, tu i tamo se pogledamo i nasmijemo se jedno drugom. Život je dobar. Najbolji ikad. Gitarist je poseban. Jer razumije, jer suosjeća, jer me nosi sa sobom. Jer me grli kad plačem u PMSu i jer me netko doveo do ludila, jer se kasnije tome smijemo, jer kunja na kauču dok ja gledam film - zato što neće u krevet bez mene. Jer ima presmiješno iznenađeno lice kad mu pobjegne prdac ispred mene. Sve je što sam ikad htjela. Da sam sastavljala popis bogu, ne bi bio bolji. Uglavnom, tipkam se s frendicom o njenom najnovijem "projektu". Projekt je završio. Radi nebrojeno mnogo glupih stvari koje mi se ne da izlagati (a dalo mi se izlagati zašto je gitarist tako super - misle oni ciničniji :) ). Uglavnom, priča ide ovako - sreli se, dopali se jedno drugom, kazališta, kina, večere, sladoledi, điđe baje, kuhanja i doručci u krevet, truć bljuć, čajanke, čokolaterije i ne znam šta sve ne, gugutanja, šlatarenja pod stolovima... Puno smijanja, zabave, odlično provedenog vremena. Frendica si misli - to je to, cool lik, napokon jedan normalan. Kad li - PRAAAAAAAAAAAS! Over & out! On to ne može, on se ne bi vezao, on ovo, on ono... opet - radi nebrojeno mnogo glupih i nedovoljno dobrih razloga koje neću izlagati... uostalom - znate već sve one razloge koje frajeri nabrajaju kad neće reći wtf se događa. Ukratko - neka verzija - it's not you, it's me.
I pitam ju - Pa šta si mu rekla? Kaže ona - A šta mu mogu reći? Rekla sam ok. -
U tom trenu me uhvati ona ženska solidarnost i huja, kad želim istjerat pravdu za sve smuljane žene svijeta i mislim si - Trebala mu je reći da je pederčina, trebala mu je reći da ako je htio nešto bacit pod jaja - da joj je to tako i trebao reć, trebala mu je reći da prestane lupat bljezgarije jer je sramota za odraslog čovjeka... Trebala je... - i onda se sjetim... Sjetim se kad nisam živjela u ovoj nevjerojatnoj sreći i harmoniji i kad sam nailazila na svakakve slučajeve i projekte. Sjetim se kako je kad nakon 100og promašaja naletiš na nekog tko ti se čini drag, duhovit i normalan, pa se u tebi sve poveseli - sanjaš snježne nedjelje pod dekicom i smijeh koji odzvanja stanom... a onda taj netko iz čista mira baci bombu na tebe. Dok se dim digne, njega nema, a ti bauljaš po ruševini svega, dok ti još uvijek zuji u ušima i ne možeš baš uloviti ravnotežu. I da - šta drugo da mu kažeš, osim - A ok! - . Jer sve što kažeš - više se ne vrijedi. Jer sve što kažeš - ispadaju riječi povrijeđene žene koju nije mogao otkačit! Jer sve što kažeš - njega nije briga. I onda zastaneš i kažeš - A ok!- . Vrtiš filmove u glavi još neko vrijeme (ovisi kolika je razina sviđanja bila dostignuta u projektu), tražiš mane svojim postupcima, njegovim postupcima, prevrćeš kako si trebala ovako i onako... Ono što mi žene nikako da shvatimo je da - kad kažemo - A ok!-, njemu je to done and over. Ono što nikako da shvatimo je da kad kažemo - A ok! - treba nam i biti ok, jer njemu je ok i on se više neće osvrnuti na to. Ono što nikako da shvatimo je da kad kažemo - A ok! - treba nam biti ok, jer nas čeka nešto tako puno bolje. Sad kad gledam Nas...žao mi je radi vremena utrošenog na neke druge ljude. Žao mi je svih onih dana kada sam se očajnički pretvarala da želim nešto što ne želim, da volim onoga koga ne volim, da je onaj koji nije pravi - pravi za mene... Žao mi je radi svega toga - jer da sam znala da će naići On, nasmijala bih se od srca i rekla - A ok!. Ili se ne bih dovela ni u pola od tih glupih situacija. Ne kažem da je on THE ONE. Ne kažem da ćemo zauvijek živjeti sretno. Stvari se dogode, sranje udari u ventilator, ljudi se prestanu voljeti. Ali da sam znala da je moguće ovako živjeti - ne bih si nikad priuštila sve one noći razmišljanja, mozganja, prevrtanja svojih krivih postupaka. Naši postupci nisu krivi. Radimo najbolje što znamo. Kad budemo znale bolje - bolje ćemo. I ništa drugo osim toga nije bitno.
Shvaćam da je to teško tako sagledavati u trenucima u kojima se osjećamo kao polarni medo na santi leda dok se polarna kapa topi i puca na komade i oko nas miljama nema ništa osim popucalog leda. Ali vjerujte mi - Ok je :)
Ljubi vas Priležnica... :)

Have yourself a merry little Xmas!

Kako izgleda Božić kod nas? Bor svjetluca, kolači i čokoladice na stolu, sjedim preko puta njega zavaljena na dvosjed, tipkaram... on svirucka i prebire po gitari... Upravo smo se digli iz kreveta, malo smo još raščupani, ali najviše nasmijani.
Već skoro godinu dana Gitarist i ja dijelimo naše živote jedno s drugim. Nisam vam se pohvalila, upoznala sam mu malog. Sin liči na njega, što je samo dodatni plus. Družimo se svako toliko i sve je u najboljem redu, katkad ogovaramo Gitaristu, a on komentira da smo se već urotili protiv njega. Obilazimo moje roditelje, njegove roditelje, pogotovo sad za blagdane, pripadajuću rodbinu i prijatelje. Spone među nama samo su čvršće i čvršće, srce mi je sasma razgaljeno svakim pogledom na njega. Vrijeme izvan posla provodimo doma na našim filmskim večerima, na nekim svirkama i koncertima, a ponekad kad smo fancy raspoloženi, upicimo se i odšećemo, držeći se za ruke, u Lisinski. I onda se gledamo u onim velikim ogledalima u Lisinskom, i raspredamo kako smo zgodni - on u košulji i sakou, visok i crn, ja u štiklama i kaputiću... U stanju smo se diviti jedno drugom dugo, dugo...
Prije 2-3 dana došli smo do zaključka da je vrijeme da prestanemo s ovim ciganskim načinom života - malo u mom stanu, malo kod njega, malo ovdje, malo tamo... Našli smo kućicu, s ogradicom i vrtom, u slijepoj ulici jednog mirnog zagrebačkog kvarta. Kućica ispred ima mjesta za caffe oazu, zamišljam drvene stolce i stolić, možda i klupicu... Ima i vrt, sa živicom, gdje zamišljam ljetna popodneva, možda neki mali bazen za njegovog malog... Kućica je mala, ali preslatka, i treba puno posla, krečenja, popravljanja, gletanja. Već vidim kako će to sve izgledati i kako to treba biti, vidim zid pun oslikanih suncokreta, vidim spavaću sobu u bijelom, s nekim drečećim zidom! Vidim hodnik o oslikanom crnom, plinskom lampom i plavi zid u kupaoni. Vidim nas dvoje na kauču, nas dvoje u kuhinji... vidim nas posvuda i to što vidim mi nikad nije izgledalo bolje. Dragi moji, nuklearna ljubav na vidiku, a sreća nikad nije bila tako blizu!
I zato, ovaj Božić, želim vam sve. Želim vam ljubavi, poljubaca, zaljubljenosti, leptirića, puno držanja za ruke i smiješnih tepanja... Želim vam nevjerojatnog sexa, onog od kojeg pucaju žilice u mozgu :) Onog, od kojeg čujete trube, i raspucava vam se vatromet ispred očiju... onog od kojeg trnete, onog od kojeg ne možete ustati da si uzmete čašu vode... želim vam onih pogleda... onih od kojih koljena klecaju, a srce brže kuca... želim vam onih zagrljaja... znate... onih... koji rastapaju sve, u kojima biste zaspali, u kojima se osjećate sigurni i skriveni od svega, onih u kojima možete sanjati i biti sve ono što zaista jeste... i postati sve ono što zaista možete biti...
Još jednom, sretan Vam Božić, voli vas Priležnica! :)

Ma idem u pm!

Dakle, situacija u Lovevillu je i dalje besprijekorna... Ljubaf cvate i grana se na sve strane. Roditelje smo riješili, šogorice, braću, nećake... Prijatelje, prijateljice.
Moram se pohvaliti da smo naletjeli i na bivšu gospođu. Naime, nedjeljno popodne, u Samoboru svi jedu kremšnite, on i ja se u jednom shopping centru držimo za ruke... Šećemo kroz neki dućan, među policama s robom, hodam iza njega, okrećem se, zujim po dućanu. On se odjednom naglo zaustavi, ja se zakucam u njega, dignem pogled, i nađem se oči u oči s kobrom.
Uzjebala sam se do te mjere, da sam sigurna da mi je prozor bio negdje blizu, da bih se zatrčala prema njemu u potrazi za spasom.... Nakon par sekundi zvjerinjanja u svim smjerovima, bez riječi sam ih zaobišla i izašla iz dućana, kao da nisam s njim... mada su i ona i njena frendica skužili da sam s njim...
Ta nenadana situacija me tako iznervirala, dok sam ga čekala te dvije minute, samo sam se još jače nabrijala... Izašao je van, pogledao me, krenula sam prema garažama... On: Idemo sad u Konzum? Ja: Ma idem u pičku materinu! (da prostite)..
Međutim, svi ti mali incidenti ne mogu narušiti naš jedinstveni sklad...
Ono što nam je nedavno narušilo sklad bilo je njegovo "Ja se više u životu ne mislim ženit i ne mislim imat djecu više!" ... U prvi mah me ta izjava nije baš dotakla, jerbo nije da sam baš luda za brakom, a za djecom još i manje. However, nakon kratkog premišljanja, ipak sam došla do uznemiravajuće činjenice - Nisu mi otvorene sve opcije... Nije bit u braku, više je bit u tome da jednostavno mi nisu sve opcije otvorene, a ako nešto ne volim - to je manjak opcija ili nepostojanje povoljnih opcija za mene... Na to sam mu samo odgovorila da je time vjerojatno stavio rok trajanja na nas. I u tom trenu sam zamislila da ga više nema, osjetila navalu bujice suza i pobjegla kući... kasnije se ispostavilo da moj "ne mislim se više nikad ženit" muškarac, ipak nije od kamena, jer me drugi dan mahnito zvao i nakon izvlačenja kliještima iz njega priznao - Bojim se da ćeš sad otić..
Naravno da nisam otišla. Nisam ni u jednom trenu baš ni pomislila na to. Ali svakako me još više učvrstila njegova izjava da to ne treba baš shvatiti kao uklesano u kamenu... I onda se opet uključio onaj ženski mod - Ja ću to promijeniti... ako budem htjela. -  I živimo dalje, sretni i zadovoljni... dok nas želja za brakom ne razdvoji...
Inače, ljigavo samo i preljigavo smo sretni i vjerojatno svima idemo na živce. Ne razdvajamo se nikad, osim ako u pitanju nisu više sile, recimo posjet mojih roditelja na dan - dva.
Uskoro idemo i na vikend kod tih istih mojih roditelja, koji su se pomirili s činjenicom da im kćer hoda s rastavljenim.
Znam da je ovaj post prilično zbrda zdola, i da nema neke jedinstvene niti poveznice... ali jednostavno ne znam kako da pišem o njemu, a da ne zvuči kao da pišem spomenar - On je meni super, ja sam njemu super, mi smo baš super i ja sam tak jako sretna...
U nadi da ćete mi oprostiti ovo nespretno trabunjanje - ljubi vas Priležnica :)