Već skoro godinu dana Gitarist i ja dijelimo naše živote jedno s drugim. Nisam vam se pohvalila, upoznala sam mu malog. Sin liči na njega, što je samo dodatni plus. Družimo se svako toliko i sve je u najboljem redu, katkad ogovaramo Gitaristu, a on komentira da smo se već urotili protiv njega. Obilazimo moje roditelje, njegove roditelje, pogotovo sad za blagdane, pripadajuću rodbinu i prijatelje. Spone među nama samo su čvršće i čvršće, srce mi je sasma razgaljeno svakim pogledom na njega. Vrijeme izvan posla provodimo doma na našim filmskim večerima, na nekim svirkama i koncertima, a ponekad kad smo fancy raspoloženi, upicimo se i odšećemo, držeći se za ruke, u Lisinski. I onda se gledamo u onim velikim ogledalima u Lisinskom, i raspredamo kako smo zgodni - on u košulji i sakou, visok i crn, ja u štiklama i kaputiću... U stanju smo se diviti jedno drugom dugo, dugo...
Prije 2-3 dana došli smo do zaključka da je vrijeme da prestanemo s ovim ciganskim načinom života - malo u mom stanu, malo kod njega, malo ovdje, malo tamo... Našli smo kućicu, s ogradicom i vrtom, u slijepoj ulici jednog mirnog zagrebačkog kvarta. Kućica ispred ima mjesta za caffe oazu, zamišljam drvene stolce i stolić, možda i klupicu... Ima i vrt, sa živicom, gdje zamišljam ljetna popodneva, možda neki mali bazen za njegovog malog... Kućica je mala, ali preslatka, i treba puno posla, krečenja, popravljanja, gletanja. Već vidim kako će to sve izgledati i kako to treba biti, vidim zid pun oslikanih suncokreta, vidim spavaću sobu u bijelom, s nekim drečećim zidom! Vidim hodnik o oslikanom crnom, plinskom lampom i plavi zid u kupaoni. Vidim nas dvoje na kauču, nas dvoje u kuhinji... vidim nas posvuda i to što vidim mi nikad nije izgledalo bolje. Dragi moji, nuklearna ljubav na vidiku, a sreća nikad nije bila tako blizu!
I zato, ovaj Božić, želim vam sve. Želim vam ljubavi, poljubaca, zaljubljenosti, leptirića, puno držanja za ruke i smiješnih tepanja... Želim vam nevjerojatnog sexa, onog od kojeg pucaju žilice u mozgu :) Onog, od kojeg čujete trube, i raspucava vam se vatromet ispred očiju... onog od kojeg trnete, onog od kojeg ne možete ustati da si uzmete čašu vode... želim vam onih pogleda... onih od kojih koljena klecaju, a srce brže kuca... želim vam onih zagrljaja... znate... onih... koji rastapaju sve, u kojima biste zaspali, u kojima se osjećate sigurni i skriveni od svega, onih u kojima možete sanjati i biti sve ono što zaista jeste... i postati sve ono što zaista možete biti...
Još jednom, sretan Vam Božić, voli vas Priležnica! :)
Nema komentara:
Objavi komentar