Dakle, sve nešto gledam oko sebe... Žene o jednom, muškarci o drugom, mi drumom, oni šumom i nikako na zelenu granu... A onda dođeš i u te neke godine, 30tak i sitno i više ti se baš ni ne da trpit pizdarije, živiš sam godinama, navikao si sam na sebe... Obično žene dođu k sebi (nakon ljubavnih brodoloma, sranja, razvoda) i saberu se. Možda ne znaju što točno žele, ali znaju što ne žele. Muškarci nekako stagniraju... Upoznala sam gomilu rastavljenih muškaraca... (propustila sam onaj prvi krug, pa sam čekala drugi kad su se počeli rastajati..). Svaki od njih ima neku svoju priču, uvijek su više manje krive žene. Rijetki će reći da su vjerojatno krivi oboje. Enihu... svi ti, od svojih žena ostavljeni, prezreni i zaboravljeni, muškarci... duboko su sjebani. Mislim, i mi smo, skupa s njima. Imamo svoje strahove, paniku i paranoje, ali ih koliko toliko držimo pod kontrolom, dajemo im da se otkinu s lanca samo u najpovjerljivijem društvu. Muškarci, however, vrlo otvoreno pokazuju svoje strahove. Npr. Znam muškarca koji je razveden sad već 4 godine. Prve tri godine shema je uvijek bila ista - Kresni i zbriši... Ništa nije trajalo duže od 2 mjeseca. Samo su rijetke opstajale mjesec - dva. I to one koje se nisu javljale, koje nisu slale smsove, koje nisu pitale kad će se vidjeti... Jednu je otfikario jer je sirotica nakon mjesec dana predložila zajednički vikend. Bilo je "Da, da, može, nema problema!" i prestao se javljati. Javio se nakon 100 godina nejavljanja da bi joj rekao ono što ona već zna - da tu nema kruha. Druga je fasovala kad je otišla na put i poslala mu nevinu poruku - "Jel ti falim?". Čim se vratila, bilo joj je vrlo jasno da je odgovor "NE!". Treća je već rezervirala vikend kao suprajs varijantu - nije ga provela s njim. Kad su nas vlastiti strahovi toliko pojeli da čak ne želimo ni probati? Kad smo se toliko počeli bojati slomljenog srca da ne želimo ni probati osjećati? Nisam ni ja ništa bolja - imam milijun strahova. Uvijek procjenjujem situaciju iznova, sagledavam sve kuteve iz kojih bi se neka moja rečenica u nezgodnom trenutku mogla protumačiti, uvijek volim malu distancu jer se, iskreno, užasavam patnje. Užasavam se one praznine u grudima, onih dana koji su dugi i mučni, onih trenutaka kad te i najmanja sitnica vrati u nešto što je bilo prije i čega se više ne možeš sjetiti s osmijehom. Mrzim onu mučninu koja se pojavi kad shvatiš da je sve gotovo i da nema ni nade za pomirbu. Mrzim što nestane život koji si htjela živjeti i radost koju je taj isti život trebao donijeti. Ono čega se skoro užasavam najviše su ona nenadana pitanja od poznanika kad te sretnu - Pa kako dragi? - , pa se ti onda nezgodno nasmiješ i kažeš da je to prošla stvar... pa onda krene ono dobronamjerno nabiranje obrva, zbunjen pogled i onaj "Ma daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj.... a bili ste baš super, ja sam mislila da će to traaaaaaaaaaaajati..." Tu uvijek imam poriv za onim bitchslapom...: "Pljuuus! Koga briga šta si ti mislila?"... Iskreno, grozim se mjeseci koji prolaze u tugi i jadu...grozim se situacije u kojoj ništa ne može zamijeniti to što si imala prije, grozim se vrćenja jednog te istog filma u glavi za kojeg znaš da je nemoguć... grozim se... patnje, melankolije, sjećanja, boli, tuge, suza, glavobolje od neprestanog plakanja, nespavanja, umaranja razmišljanjem i da sam...da smo.. da je... možda.. što ako..
I takvi smo svi. Netko o tome razmišlja na glas, netko o tome šuti i čini se da ga ništa ne dira, netko ne dolazi k sebi godinama... i na stranu sva zabava, svi izlasci, sav neobavezan sex ovog svijeta... kad ostaneš sam sa sobom, srce i dalje hoće ono što hoće... ono što tako neizmjerno voli i dalje, bez obzira na sve... Svima nam je isto, svi smo krvavi ispod kože. Ali ono što volim je to... da je svaka ljubav drugačija... i uvijek veća od one zadnje. Možda zato jer znaš bolje, možda jer cijeniš više, možda jer si drugačiji. I to je super stvar... nakon sve muke, suza, tuge i jada, očaja i čemera... jednog dana upoznaš nekoga tko je super. I taj netko istisne, s vremenom, sve ono što ti je stiskalo srce i ubijalo veselje... I odjednom se opet rodiš. Dani su topliji i svjetliji, sunce jače sija, vrijeme leti, a radost ciči i poskakuje negdje unutra. Možda samo da se manje bojimo... bez obzira na to koliko puno riskiramo, možemo dobiti više nego smo se ikad nadali...
Uživajte u nedjelji, ljubi vas Priležnica :)
Nema komentara:
Objavi komentar