Baby, baby, it's a wild world

Doma smo. Gitarist tiho prebire po žicama i gledamo neki film. Sretni smo. Ona sreća, kad sjedimo u tišini, skoncentrirani na film, tu i tamo se pogledamo i nasmijemo se jedno drugom. Život je dobar. Najbolji ikad. Gitarist je poseban. Jer razumije, jer suosjeća, jer me nosi sa sobom. Jer me grli kad plačem u PMSu i jer me netko doveo do ludila, jer se kasnije tome smijemo, jer kunja na kauču dok ja gledam film - zato što neće u krevet bez mene. Jer ima presmiješno iznenađeno lice kad mu pobjegne prdac ispred mene. Sve je što sam ikad htjela. Da sam sastavljala popis bogu, ne bi bio bolji. Uglavnom, tipkam se s frendicom o njenom najnovijem "projektu". Projekt je završio. Radi nebrojeno mnogo glupih stvari koje mi se ne da izlagati (a dalo mi se izlagati zašto je gitarist tako super - misle oni ciničniji :) ). Uglavnom, priča ide ovako - sreli se, dopali se jedno drugom, kazališta, kina, večere, sladoledi, điđe baje, kuhanja i doručci u krevet, truć bljuć, čajanke, čokolaterije i ne znam šta sve ne, gugutanja, šlatarenja pod stolovima... Puno smijanja, zabave, odlično provedenog vremena. Frendica si misli - to je to, cool lik, napokon jedan normalan. Kad li - PRAAAAAAAAAAAS! Over & out! On to ne može, on se ne bi vezao, on ovo, on ono... opet - radi nebrojeno mnogo glupih i nedovoljno dobrih razloga koje neću izlagati... uostalom - znate već sve one razloge koje frajeri nabrajaju kad neće reći wtf se događa. Ukratko - neka verzija - it's not you, it's me.
I pitam ju - Pa šta si mu rekla? Kaže ona - A šta mu mogu reći? Rekla sam ok. -
U tom trenu me uhvati ona ženska solidarnost i huja, kad želim istjerat pravdu za sve smuljane žene svijeta i mislim si - Trebala mu je reći da je pederčina, trebala mu je reći da ako je htio nešto bacit pod jaja - da joj je to tako i trebao reć, trebala mu je reći da prestane lupat bljezgarije jer je sramota za odraslog čovjeka... Trebala je... - i onda se sjetim... Sjetim se kad nisam živjela u ovoj nevjerojatnoj sreći i harmoniji i kad sam nailazila na svakakve slučajeve i projekte. Sjetim se kako je kad nakon 100og promašaja naletiš na nekog tko ti se čini drag, duhovit i normalan, pa se u tebi sve poveseli - sanjaš snježne nedjelje pod dekicom i smijeh koji odzvanja stanom... a onda taj netko iz čista mira baci bombu na tebe. Dok se dim digne, njega nema, a ti bauljaš po ruševini svega, dok ti još uvijek zuji u ušima i ne možeš baš uloviti ravnotežu. I da - šta drugo da mu kažeš, osim - A ok! - . Jer sve što kažeš - više se ne vrijedi. Jer sve što kažeš - ispadaju riječi povrijeđene žene koju nije mogao otkačit! Jer sve što kažeš - njega nije briga. I onda zastaneš i kažeš - A ok!- . Vrtiš filmove u glavi još neko vrijeme (ovisi kolika je razina sviđanja bila dostignuta u projektu), tražiš mane svojim postupcima, njegovim postupcima, prevrćeš kako si trebala ovako i onako... Ono što mi žene nikako da shvatimo je da - kad kažemo - A ok!-, njemu je to done and over. Ono što nikako da shvatimo je da kad kažemo - A ok! - treba nam i biti ok, jer njemu je ok i on se više neće osvrnuti na to. Ono što nikako da shvatimo je da kad kažemo - A ok! - treba nam biti ok, jer nas čeka nešto tako puno bolje. Sad kad gledam Nas...žao mi je radi vremena utrošenog na neke druge ljude. Žao mi je svih onih dana kada sam se očajnički pretvarala da želim nešto što ne želim, da volim onoga koga ne volim, da je onaj koji nije pravi - pravi za mene... Žao mi je radi svega toga - jer da sam znala da će naići On, nasmijala bih se od srca i rekla - A ok!. Ili se ne bih dovela ni u pola od tih glupih situacija. Ne kažem da je on THE ONE. Ne kažem da ćemo zauvijek živjeti sretno. Stvari se dogode, sranje udari u ventilator, ljudi se prestanu voljeti. Ali da sam znala da je moguće ovako živjeti - ne bih si nikad priuštila sve one noći razmišljanja, mozganja, prevrtanja svojih krivih postupaka. Naši postupci nisu krivi. Radimo najbolje što znamo. Kad budemo znale bolje - bolje ćemo. I ništa drugo osim toga nije bitno.
Shvaćam da je to teško tako sagledavati u trenucima u kojima se osjećamo kao polarni medo na santi leda dok se polarna kapa topi i puca na komade i oko nas miljama nema ništa osim popucalog leda. Ali vjerujte mi - Ok je :)
Ljubi vas Priležnica... :)