Naravno da je imam, pa nisam sva nagoni i požuda.
Moja simpatija je J., muškarac približno mojih godina, vezani smo poslom. Većinom se viđamo svaki dan.
Poslovno, naravno.
On je osoba za koju znaju moje prijateljice. Na tjednim kavama dio je standarnog repertoara. "A koja je situacija s J.?"
Uvijek odgovorim isto: "Ništa se ne događa."
I ništa se ne događa. On je samo moja simpatija. Već nekoliko mjeseci. I uvijek kad ga vidim pobjegne mi onaj široki osmijeh dok mu kratko mahnem s drugog kraja ureda. Volim znati da je u blizini. Ne mora stajati kraj mene, ne moramo razgovarati, ali sama činjenica da ga osjećam u svojoj blizini je posve opijajuća.
J. je briljantan. Na granici genijalnosti. Ima predivan um. Ne mislim na beautiful mind kao što ga je imao John Nash.
Tih je i zatvoren, malo ekscentričan, nevjerojatno smiren izvana. Nevjerojatno pošten i pravilan. Nevjerojatno duhovit kad to želi i kad mu se da. Elokventan. Uvijek pod kontrolom. Vrlo samovoljan. Kad želi pričati s tobom, pričat će. Kad neće, neće ti ni odgovoriti na pitanje. Mada ga je čuo. Meni se to nije desilo. Kaže da zato jer sam ok. A da prema seronjama nema pardona.
Muškarci su me obasipali komplimentima u mom malom životu. Čula sam nebrojeno puta kako sam divna, i super, i duhovita i pametna, i kako imam krasne noge i svašta nešto. Neki od tih komplimenata su bili pretjerani, nerealni i little too much. Neki od tih komplimenata su bili iskreni i mazili su me njima ljudi koji su me tad voljeli više od svega.
I nevjerojatno je kako J. rečenica da sam "ok" izazove navalu veselja u meni i kako zbog toga neko malo dijete u meni skače i smije se i viče "Ti si mu OK!"
Ostale komplimente valjda jednostavno prožvače i proguta moj ego. I ne dopru do nigdje. Iskreni, jedan "OK" je proputovao cijelim mojim bićem, tu se negdje stalno nastanio i kucka nekim svojim vlastitim životom.
Ispunjava ljude nekim posebnim ponosom kad su ok nekome tko je njima izvanredna osoba.
Ispuni me ponosom kad se smije na glas mojim šalama.
Ispuni me ponosom kad dobijem mail - Vidio sam ovo jučer, pa sam se sjetio da ti kažem.. bla bla".
Svaka njegova gesta u mom smjeru ispuni me ponosom. I radošću.
Nemam potrebu ganjati neku konzumaciju te simpatije. Ovo je nekako dovoljno. Njegova prisutnost me smiruje, razgovori s njim vesele, zbog njega se osjećam kao boljom osobom.
I kad ga vidim, svaki put, baš svaki, glavom mi prođe.. Moja simpatija.
Nema komentara:
Objavi komentar