Dan sam provela s J. Više se smijući nego radeći. Danas je bio dan kad je većina ekipa bila na terenu. Nas dvoje smo bili sami.
Smijali smo se do ludila, jer smo se upustili u neki čudan razgovor o sramotnim trenucima u našim životima.
I naravno, must have među ljudima koji rade i surađuju, izogovarali smo šefa do ludila.
Zajedno smo krenuli iz ureda. Pobjegao mi je tramvaj, krenuli smo pješke. Odšetali smo sljedeće dvije stanice. Usput je skoro mene zgazio auto, on je upao u lokvu, okinula sam neku ženu u rame i prosula joj vrećice. I nismo se mogli prestati smijati. Dugo već nisam- radila ništa i ludo se zabavljala. Hvatala sam drugi tramvaj, a on se smijao i rekao da će za svaki slučaj pričekati.
Upala sam u tramvaj i izbeljila mu se kratko kroz prozor. Oboje smo prasnuli u smijeh. Zeleno se upalilo, tramvaj je krenuo, mahali smo.
I nisam mogla skinuti onaj kretenski osmijeh s lica. Naravno da me uhvatila kiša dok sam trčala do doma. Ali uopće nije bilo bitno.
Mada u pravilu ne volim srijede, ova je bila pun pogodak.
Nakon tuširanja me dočekao mail od M.
"Mlada damo. Mislim na vas. M."
"Gospodine M., kako je u bijelom svijetu? Možda biste trebali češće u inostranstvo, čim prijeđete granicu počnete me poštivati...A."
"Mlada damo. Sve sam dva put pročitao, nigdje lijepu riječ u vašem mailu nisam našao. Zašto je tome tako?"
"Gospodine M. Slika govori više od tisuću riječi. A." - tu sam mu poslala sliku sebe gole na krevetu. (bez duck face-a. I bez lica općenito. Nikad slati slike na kojima će te netko jednog dana moći prepoznati.)
"Mlada damo. Sad već pričate prljavo! M :) "
"And I wouldn't want it any other way... A. "
Kratko, ali slatko. Imam osjećaj kao da živim dva života. Jedan kad sam s M. i jedan kad sam s J.
Onaj kad sam s M. je provokativan, uvijek na nekom rubu erotike, nezasitan i u nekom čudnom vrtlogu požude i igrica... zabavan, tajan, sakriven i pomalo kinky. Pun skupih poklona i skupih vikenda, finih večera, dekadencije i bluda.
I onda onaj kad sam s J. Dječji, neopterećen, pušimo ispred ureda i pijemo sokiće iz plastičnih čaša. Smijemo se glupostima, ženama u leopardovom uzorku, lamentiramo o prvim spojevima i prvim poljupcima, pijemo kavu iz termosice, puštamo si glazbu koju volimo i pravimo se da se kužimo u instrumente i bas linije.
Život pun nekih lakih nota, nekog dragog prijateljstva i suučesništva.
Kad zamislim da bih trebala odabrati samo jedan od ta dva, čini mi se kao da bi mi ovaj drugi dio jako nedostajao.
Zato ih zadržavam oba i balansiram. I ruku na srce, potajno uživam.
Nema komentara:
Objavi komentar