Iako trenutno plovim na nekom oblačku sreće, primjećujem tuđu nesreću. Rastaje mi se najbolja prijateljica; danas mi je prijatelj javio da se rastaje; dragi prijatelji koji su par oduvijek su se razišli ...
U krajnjem slučaju, I. je rastavljen.
A i u krajnjem slučaju, imam i ja svojih brodoloma iza sebe.
Dobro, šta se događa?
Živimo li u nekim lošim vremenima ili smo mi jednostavno postali loši partneri?
Tjerani ambicijama, lovom, boljim pozicijama na poslu, željom da izgledamo kao manekeni i isto toliko zarađujemo, nosimo Armani, Boss-a i LV, možda smo jednostavno zaboravili ono što je bitno...
Sa svakog ćoška dočekuju nas poruke - Možete biti sve što poželite; Iskoristite dan; YOLO; Možda će sutra već biti kasno... i odjednom imamo more sumanutih ljudi koji jure samo svoje želje, samo svoje nagone, koji ispunjavaju samo svoje snove.
Jer, kad si toliko zaokupljen onim što ti želiš, što ti moraš, što ti sanjaš, što je tebi super - nekako iz vida izgubiš što netko drugi želi i što netko drugi sanja.
I stvari krenu nizbrdo. Dok ti juriš nešto samo svoje i ne pitaš nikog drugog za zdravlje, partner ti polako okreće leđa i odlazi...
Lako se opravdati samom sebi... Cijeli dan radiš ko konj, jebu te na poslu, ma da te ne bi još i doma jebali kad ti treba malo mira...
S druge strane - distrakcija je više nego ikad... Od žena koje ne biraju kome će se bacati pred lice ( da ne kažem nešto drugo), do muškaraca koji ne biraju kojoj će ga spremno smjestiti... Od otvorenih veza, do spremnosti na preljub.
U krajnjem slučaju... i ja sam tamo neka mala koja nije odbila malo valjanja po plahtama s oženjenim frajerom...
Možda jednostavno trebamo svi malo zastati i okrenuti se oko sebe. Ne sjećam se da sam ikad bila sretnija nego kad sam shvatila da ostvarujem i tuđe snove, a ne samo svoje... da mi je ispunjavanje tuđih želja jednako veselje kao ispunjavanje svojih... i da nisam sama na svijetu i da netko na ovom svijetu brine o ispunjavanju mojih snova... Ništa se drugo ne može mjeriti s tim osjećajem. Nijedna strast, nijedan sex, nijedno drpanje u polumraku...
U svakom ljubavnom životu postoji onaj tren kad shvatiš da ti je bitno da je taj netko drugi sretan. Jer onda si sretan i ti.
(Naravno da to može otići u ekstreme, ali to sad nije tema... )
A onda s druge strane... neki ljudi su jednostavno pogriješili u startu... i odabrali pogrešne ljude za životne partnere.. Neki zato jer su htjeli mir i sigurnost, neki zato jer nisu željeli biti sami, neki zato jer su mislili da je vrijeme... a neki jednostavno zato jer si nisu htjeli priznati da to nije to ...
Koji god razlog bio - krivi je. Jer kad tad, naići će netko tko će biti taj. A stvari će već otići predaleko..
Ili će se jednostavno to što imate, i znate da nije to, potpuno istrošiti... i opet ćete ostati sami..
Malo mi je falilo da se udam. Iako sam znala da to nije to.
Znaš od početka da to nije to. Znaš od početka da ti nisi prava za njega i da on nije pravi za tebe. Od početka te žulja nešto kao u dnu cipele, ali uporno ignoriraš.
Zaljubiš se, voliš preko svake mjere, i poraz jednostavno nije opcija.
Iako znaš, znaš da to ne može uspjeti. Ali puna ti je kapa poraza, puna ti je kapa traženja, puna ti je kapa drame i patnje i onda se samo čvrsto s obje ruke prihvatiš za to što imaš.
Jer, na kraju dana - voliš ga.
I sve ostale stvari koje čine život, ali ti ne odgovaraju, trpaš pod tepih i misliš - Nestat će. On vjerojatno radi isto.
Nikad ne nestane.
Problem s nama svima je taj što ne slušamo onaj prvi osjećaj... Ignoriramo ga i gazimo dalje kroz kaljužu, iako nam prvi osjećaj kaže da bi tu u toj močvari mogao biti krokodil.
Međutim, dok nas krokodil ne pojede i ne ispljune - nitko neće stati.
Svjesno koračamo prema emotivnoj smrti, nezaustavljivi i naoko neustrašivi...
Ljudi... jednog dana prestat će vam biti važne pare i poslovi, odjeća i satovi, iPhonei i iPadovi... okrenut ćete se oko sebe i neće biti ničega..
Svi zajedno bi možda trebali prestati juriti stvari. Jer ni iPhone, ni iPad ni sve ostalo za čim toliko žudimo nas neće moći zagrlit kad sve ode kvragu... i kad se cijeli svijet raspadne.
Na kraju dana, bitno je znati da i kad se sve sruši - ima netko tko će nam brisati suze.
Nema komentara:
Objavi komentar