Poštovana i poštovani....

Kako vrijeme prolazi, svi polako onoj drugoj osobi, otkrivamo svoje pravo lice... Osjećamo se slobodniji, zaigraniji, opušeniji i naše male maštarije pronađu put k površini...
Iako sex s I. nikad nije razočarao, bio je to onaj početnički, istraživački, pomalo oprezan sex...onaj sex tijekom kojeg istražuješ drugu osobu, prepoznaješ tuđe tijelo u svojim rukama i budno pratiš reakcije i uzdahe...
Prekjučer navečer, dok smo svatko bili u svom krevetu, krenula je sexi prepiska... Što tko voli, baš jako voli, o čemu maštamo, što nas pali, što želimo... Bila je to prilično suptilna i uvijena prepiska, s puno smajlića i smijeha, jerbo - kao što rekoh - još smo u fazi testiranja i istraživanja... a onda u jednom trenu all hell broke loose... prepiska postade direktna i erotična, nabijena sexom i iščekivanjem... Konsenzus je postignut... njega pali business look, halteri i čipka; mene pale sitne grubosti, držanje za ruke, neka polusila...
Drugo jutro, od 7:30 smo nastavili u revijalnom tonu... kad je stigla njegova poruka ujutro jel se spremam za posao, bacila sam mu udicu da ležim gola na krevetu i razmišljam što obući za posao... On: Ooooo, a slika?
Ja - ne budi lijena - slika. On: Molio bih jednu i kad obučeš donji veš... Ja - opet ne budi lijena i slika sebe u donjem vešu u Kleopatra pozi... Prepiska se nastavila kroz moje putovanje na posao... Tokom dana, poslao mi je službeni mail o sastanku sa mnom nakon posla...
Odgovorila sam u službenom tonu:
"Poštovani g. ..., nadam se da ćemo danas na sastanku odraditi sve one bitne dijelove o kojima smo jučer raspravljali... Nadam se, dapače - sigurna sam, da će ovaj sastanak rezultirati polučiti odličnu suradnju na vaše i moje zadovoljstvo.
Srdačan pozdrav, Priležnica"
On: " Poštovana, s moje strane bit ce ucinjeno sve kako bi se naslo pozitivno rjesenje.... ako treba, pribjeci cemo i nekonvencionalnim mogucnostima. S poštovanjem, I. " U tom tonu smo se dopisivali cijeli dan... Što je prepiska dalje išla, sve sam više trnula na poslu i dan se činio nevjerojatno dug... Pri kraju dana dobila sam njegov sms - Idi doma, imaš sastanak...
Pričekala sam ga obučena u bijelu košulju, usku suknju do koljena, i ispod samo u halterima i čarapama. Naravno, i štiklama. Kad je pozvonio, paradno sam otvorila vrata... s onim nakrivljenim smiješkom i pogledom iznad naočala. Ušao je i zatvorio vrata iza sebe... Nije se potrudio skinuti ni jaknu.
Poljubio me i okrenuo prema zidu... Podigao mi je suknju i čula sam iza sebe duboki uzdah uz odobravajući mmmm... Kleknuo je iza mene i raširio mi je noge... Rukama mi je prošao po nogama od bedra do gležnjeva. Samo osjećajući njegove prste na svilenim čarapama bila sam spremna lansirati se u najudaljenije krajeve...
Mazio me, prsti su mu lutali po svuda... lagano me ugrizao za guzu, pa prešao jezikom preko toga... mozak mi je već polako mahao na odlasku, a koljena su mi klecala... Polako mi se uvukao među noge i lagano, lagano me polizao... sve u meni je zajecalo.
Provukao je ruke ispod mene i držao me jednom rukom za bok, drugom mi je razdrljio košulju i mazio me bradavicu... (spomenula sam da ima dugačke ruke, jel da?)...
Uzdisala sam, i naslanjala obraz na hladan zid... vrućina me probijala u dijelovima za koje nisam znala da ih imam...Njegovo uzdisanja i mrmljanje, njegov stisak oko boka, samo me još više zamantalo i odvojilo od svake realnosti... Dovoljno da zaboravim da smo kraj ulaznih vrata, i da tko god prođe ispred vrata u hodniku, može čuti moje uzdisanje i stenjanje... Nije bilo bitno...
Obzirom na popriličnu razliku u visini, bez obzira na štikle od 10 cm, sex na stojećke nije bila opcija, pa me prenio u spavaću sobu. Spustio me kraj kreveta, okrenuo me sebi leđima i spustio mi gornji dio tijela na krevet... Koljena sam naslonila na rub kreveta... Ulazio je u mene duboko i oštro i zabijao mi ruke u bokove... Spustio me cijelu na krevet i legao kraj mene.. Odjednom odzvanjanje njegove ruke na mojoj stražnjici... izmamilo je osmijeh... Okrenula sam se da ga pogledam. I njemu je izmamilo osmijeh... Pitao me malo promuklim i tišim glasom...: "Još, poštovana?" ... " O da, poštovani.."
Osjećala sam da mi već polako bridim, ali ta granica između boli i zadovoljstva me totalno izluđivala... Opet se namjestio iza mene, pokreti su mu bili grublji, jači i dublji. Primio me za obje ruke i prekrižio ih iza mojih leđa. Jednom rukom je držao moje ruke, drugom rukom me primio oko vrata i privukao malo bliže sebi.
Sve u meni se slamalo pod njim. Lakoća kojom je baratao sa mnom me potpuno oduševljavala; nešto u tome da mi jednom rukom može držati sputane obje ruke me držalo pokornom i poslušnom; njegovo šaptanje u uho o svemu što mi voli i još želi raditi mi je mozak i svaki živac u tijelu držalo budnim i napetim i željnim, tako nevjerojatno željnim njega...
Sve to zajedno, u kombinaciji, jednostavno je bujalo u meni i u jednom trenu mozak se samo pretvorio u kašu, a tijelo se grčilo i na kraju samo pretvorilo u rastopljenu mene... Srušili smo se jedno kraj drugog.. Pogledali smo se... On: "Mislite da smo prošli neke točke sastanka i da smo ih razriješili?"
Ja: "Svakako... Puno posla smo obavili, mada... još nas puno toga čeka..."
Disanje nam se polako usporavalo i vraćalo u normalu... Zagrlio me..
I sva ona surova želja i tjelesna strast, onaj čisti sexualni nagon od maloprije... samo se pretvorio u ogromnu nježnost prema njemu i želju da ga pomazim po licu i poljubim u vrat...
Pola sata kasnije bila sam u boksericama i majici, on isto, sjedili smo na krevetu, jeli sladoled i vrištali od smijeha prepričavajući zgode i nezgode koje smo imali prije nego smo se sreli...
Svaki put kad sam ga pogledala, u meni se pojavio onaj poriv da mu budem sve. Da budem sve što želi. Sve što mogu biti. Da dam sve što imam, bezuvjetno, još jednom. Bez obzira na sva sranja i brodolome, bez obzira na svu bol i svako razočaranje prije... Onaj poriv da kažem "Fuck it!" i bacim se s litice još jednom. U nadi.

Točka pucanja

Dosta o mojoj sreći, hajdmo sad o tuđoj nesreći...

Iako trenutno plovim na nekom oblačku sreće, primjećujem tuđu nesreću. Rastaje mi se najbolja prijateljica; danas mi je prijatelj javio da se rastaje; dragi prijatelji koji su par oduvijek su se razišli ...
U krajnjem slučaju, I. je rastavljen.
A i u krajnjem slučaju, imam i ja svojih brodoloma iza sebe.

Dobro, šta se događa?
Živimo li u nekim lošim vremenima ili smo mi jednostavno postali loši partneri?

Tjerani ambicijama, lovom, boljim pozicijama na poslu, željom da izgledamo kao manekeni i isto toliko zarađujemo, nosimo Armani, Boss-a i LV, možda smo jednostavno zaboravili ono što je bitno...
Sa svakog ćoška dočekuju nas poruke - Možete biti sve što poželite; Iskoristite dan; YOLO; Možda će sutra već biti kasno... i odjednom imamo more sumanutih ljudi koji jure samo svoje želje, samo svoje nagone, koji ispunjavaju samo svoje snove.

Jer, kad si toliko zaokupljen onim što ti želiš, što ti moraš, što ti sanjaš, što je tebi super - nekako iz vida izgubiš što netko drugi želi i što netko drugi sanja.
I stvari krenu nizbrdo. Dok ti juriš nešto samo svoje i ne pitaš nikog drugog za zdravlje, partner ti polako okreće leđa i odlazi...

Lako se opravdati samom sebi... Cijeli dan radiš ko konj, jebu te na poslu, ma da te ne bi još i doma jebali kad ti treba malo mira...

S druge strane - distrakcija je više nego ikad... Od žena koje ne biraju kome će se bacati pred lice ( da ne kažem nešto drugo), do muškaraca koji ne biraju kojoj će ga spremno smjestiti... Od otvorenih veza, do spremnosti na preljub.

U krajnjem slučaju... i ja sam tamo neka mala koja nije odbila malo valjanja po plahtama s oženjenim frajerom...

Možda jednostavno trebamo svi malo zastati i okrenuti se oko sebe. Ne sjećam se da sam ikad bila sretnija nego kad sam shvatila da ostvarujem i tuđe snove, a ne samo svoje... da mi je ispunjavanje tuđih želja jednako veselje kao ispunjavanje svojih... i da nisam sama na svijetu i da netko na ovom svijetu brine o ispunjavanju mojih snova...  Ništa se drugo ne može mjeriti s tim osjećajem. Nijedna strast, nijedan sex, nijedno drpanje u polumraku...
U svakom ljubavnom životu postoji onaj tren kad shvatiš da ti je bitno da je taj netko drugi sretan. Jer onda si sretan i ti.
(Naravno da to može otići u ekstreme, ali to sad nije tema... )

A onda s druge strane... neki ljudi su jednostavno pogriješili u startu... i odabrali pogrešne ljude za životne partnere.. Neki zato jer su htjeli mir i sigurnost, neki zato jer nisu željeli biti sami, neki zato jer su mislili da je vrijeme... a neki jednostavno zato jer si nisu htjeli priznati da to nije to ...
Koji god razlog bio - krivi je. Jer kad tad, naići će netko tko će biti taj. A stvari će već otići predaleko..
Ili će se jednostavno to što imate, i znate da nije to, potpuno istrošiti... i opet ćete ostati sami..

Malo mi je falilo da se udam. Iako sam znala da to nije to.
Znaš od početka da to nije to. Znaš od početka da ti nisi prava za njega i da on nije pravi za tebe. Od početka te žulja nešto kao u dnu cipele, ali uporno ignoriraš.
Zaljubiš se, voliš preko svake mjere, i poraz jednostavno nije opcija.
Iako znaš, znaš da to ne može uspjeti. Ali puna ti je kapa poraza, puna ti je kapa traženja, puna ti je kapa drame i patnje i onda se samo čvrsto s obje ruke prihvatiš za to što imaš.
Jer, na kraju dana - voliš ga.
I sve ostale stvari koje čine život, ali ti ne odgovaraju, trpaš pod tepih i misliš - Nestat će. On vjerojatno radi isto.
Nikad ne nestane.

Problem s nama svima je taj što ne slušamo onaj prvi osjećaj... Ignoriramo ga i gazimo dalje kroz kaljužu, iako nam prvi osjećaj kaže da bi tu u toj močvari mogao biti krokodil.
Međutim, dok nas krokodil ne pojede i ne ispljune - nitko neće stati.
Svjesno koračamo prema emotivnoj smrti, nezaustavljivi i naoko neustrašivi...

Ljudi... jednog dana prestat će vam biti važne pare i poslovi, odjeća i satovi, iPhonei i iPadovi... okrenut ćete se oko sebe i neće biti ničega..
Svi zajedno bi možda trebali prestati juriti stvari. Jer ni iPhone, ni iPad ni sve ostalo za čim toliko žudimo nas neće moći zagrlit kad sve ode kvragu... i kad se cijeli svijet raspadne.

Na kraju dana, bitno je znati da i kad se sve sruši - ima netko tko će nam brisati suze.

Zato jer....

Znate kako to ide... popizdite za nekim.. sve bajno, sve ludilo, sve štima i sve je prekrasno i drugačije... onda se počnete upoznavati... i ništa više nije ni tako bajno, ni tako ludo... nije baš ni tako puno drugačije, jer ste se našli u toj slijepoj ulici već toliko puno puta...
Zanese vas taj prvotni osjećaj i ponašate se kao da sutra ne postoji, mijenjate planove u sekundi, trčite na svaki znak i javljanje... na kraju skontate da je taj netko drugi za koga to radite bezveznjak, kao i ostali iz plejade bezveznih frajer i sve nekako padne u vodu...
Ne, ja još uvijek nisam došla do toga. Ludilo me i dalje trese, srca cupka, a pamet zaspi...
I dalje je s njim sve vrlo lako... Sve teče, glatko i bez drame.

Ne znam zašto sam uporno toliko fascinirana njegovom jednostavnošću i normalnošću... valjda kad ukoračiš u određene godine, puna ti je kapa komplikacija, sranja - kako tuđih, tako i svojih; boriš se s kreditima, režijama, nekim čudnim muškarcima, silom težom koja ti uporno neke dijelove tijela vuče na dolje; radiš posao koji ti svaki dan oduzme živaca more jedno... i sve što zapravo hoćeš - je nešto easy going, nešto lagano, nešto što nije tak jebeno teško i naporno...

I to je ono što sam našla u njemu. Nije teško i naporno. Nema komplikacija, nema drame, nema onih natezanja. Sve je lako. I ide prirodnim tokom.

Danas smo dosegli prvi milestone - od danas sam "draga". Zapravo, još od jučer preko telefona, ali danas sam "draga" dobila i napismeno... :) Nevjerojatna je ta dječja radost koja mi je na tu riječ zatoplila srce. Još sam se nekoliko puta u danu vratila na tu rečenicu u kojoj stoji "draga".
Nikad me nitko nije tako zvao. Bila sam malička, ribica, lepotuška, ljubav, beba.... ali nikad nisam bila draga. Ima nešto u toj riječi što me potpuno očaralo...
Draga...
Nekako mi budi sjećanje na onaj stari sevdah - mojoj dragoj... bele ruže, nežne ruže...

Volim kako me čini ponosnom. Kad god ga čujem kako svira i kako mu harme promiču pod prstima - neizmjerno sam ponosna... Neizmjerno sam ponosna na sebe kad mi prvoj odsvira nešto.. nešto što još nitko nije čuo... Nevjerojatno je koliko se osjećam počašćeno...

I sve te neke male stvari koje radi...
Danas me pitao kako to da sam tako dobra prema njemu... Napisala sam mu: Pa to je lako?
Uslijedilo je: Pa kako, pa zašto, pa zanima me...

Ni sama nisam shvatila da je to tako lako dok mu to nisam napisala... morala sam malo razmisliti zašto mi je to s njim toliko lako... Zato jer je on dobar prema meni. Zato što uzvraćam mjerom kojom dobivam. Zato što ima nešto u njemu što me tjera da razmišljam o njemu, da se brinem, da budem blaga, da budem dobra... Zato jer me svaki njegov potez potajno oduševi, zato jer misli na mene kad i ne slutim da misli na mene; zato jer pamti glupe stvari koje volim; zato jer nikada ne zaboravi pitati kako je prošlo nešto što me brinulo...
Zato jer volim kako izgleda dok spava, zato jer volim kako mi stavlja glavu na svoje rame, zato jer volim kako me grli oko struka kad odlazi od mene... zato jer je tako mnogo više od muškaraca koje znam.
Zato jer volim što voli naš smijeh i naše beskonačne glupave fore; zato jer voli vrijeme sa mnom; zato jer mu je lijepo sa mnom; zato jer me čuva.

Zato jer od njega učim, zato jer sam s njim smirena.

Zbog toga svega i još zbog toliko toga - dobra sam prema njemu; dobra sam prema drugima; dobra sam prema sebi. Zbog svega toga, i zbog njega - bolja sam.

(Znam da sam dosadna... I znam da trebam prestati nabrajati ovako.... )

Me and Mr. Jones

Sjedim za laptopom. Pijem vino. Slušam Amy Winehouse. Pokušavam izvući iz sebe neki smisleni redak o Njemu, a da ne zvuči kao redak u spomenaru 14-godišnjakinje - On je tak super, i meni je baš mrak! 
Uvijek, otkad znam za sebe, bolje sam pisala o svom jadu nego o svojoj sreći. Uvijek sam bolje pisala o strasti nego o osjećajima. Valjda nešto u meni blokira kad treba napisati što istinski osjećam.

On je potpuno nevjerojatan. Viđamo se često. Iako ništa nije definirano, sve je nekako jasno. Sviđam mu se. On se sviđa meni. Smijemo se. Puno. Ne pričam puno o njemu. Pokušavam ga zadržati za sebe. Ima nekog spokoja u trenutku kad mu uđem u stan, sjednem na krevet i slušam ga kako svira. 

Brižan je. Vječito se brine jesam li gladna i je li mi hladno. Možda zato jer k njemu dolazim ravno s posla u čudnu dobu. I uvijek sam pomalo slomljena... On me popravlja. On me nasmijava. Zbog njega nekako želim biti bolja nego što jesam. Pamti stvari koje mu kažem - koliko god usputne i nebitne bile. Kao kad sam neki dan rekla da mi se jedu jagode. Drugi dan su me dočekale jagode. 

Volim trenutke koje imamo, koliko god beznačajni i sitni bili. Volim kad stojim u kuhinji i kuham. On sjedne na stolac i svira. Volim ga slušati dok svira.

Volim njegove ruke. Duge i nježne. Volim kako me dotiče, volim kako me privlači k sebi s druge strane kreveta. Volim kako moje tijelo ulazi u njegovo. Volim što mi koža kraj njegove izgleda snježno bijelo i oči svjetlije nego što jesu. 

Volim njegove sexi insinuacije preko poruka i njegov glas dok prepričava smiješne stvari. Volim kako lagano zašuška dok izgovara š, ž i č. 

Volim što smo na početku svega, što ne znamo ništa i što imamo toliko mogućnosti. Volim kad legnem kraj njega u krevet, on me zagrli i kaže: Ovo je baš dobar osjećaj, jel da? Volim kad mi kaže da je sex bio fantastičan, i da je baš drukčije i special. 

Volim kad mi kaže da on ne laže. 

Volim što ostavi frendove da ga pričekaju par minuta zato jer mi svira Nat King Colea...Volim što misli na mene i kad ima hrpu posla i što se javlja ujutro - makar poruka samo glasila - Jutro! 

Volim gomile smajlića koje stavlja kad mu napišem nešto smiješno... 

Volim njegove ruke na svojim bokovima, i kako me drži dok je u meni...volim njegove prste na svom vratu i njegov glas dok mi priča što mi voli raditi. Volim tu erotičnu notu koju imamo, volim te njegove spore i duge pokrete. Volim kad me podiže na sebe i obgrli mi leđa cijelom rukom. Volim kako ga želim. I dok me dira želim da me dira još. Volim kako se u snu okreće kad se i ja okrenem, da me zagrli. Volim što me u snu pomazi po nozi ili boku. Volim što me voli imati uza sebe. 

Volim što dolazi po mene s drugog kraja grada jer sam umorna. I nosi vrećice. I ide sa mnom u dućan da ne idem sama. Volim što mrzi mog šefa jer ga i ja mrzim. 

Ne volim što sam vam htjela zaista objektivno predočiti koliko mi se sviđa, a opet zvučim ko tinejdžerica... U nadi da ćete mi oprostiti zatelebano piskaranje, puštam vam ovaj tekst na kritiku :) 

Under my thumb

Gdje stadosmo?
Dakle, cuga sim, cuga tam, kava ondje, kava ovdje... Milijuni sms poruka, dvosmislenih ispucavanja neizbježno su vodili do erotičnih mmsova.
A onda jedna subotnja svirka je dovela do prvog sleepovera...
Padala je kiša, išli smo kod njega doma, ulice su nekako čudno mirisale, i prvi put sam primijetila da u ovom gradu ima nevjerojatno mnogo ptica koje pjevaju...
Došli smo kod njega, smijali smo se.. razgledavala sam njegov stan, njegove fotke, njegove gitare... čavrljali smo o glazbi, ljudima i glupostima.
Ljubili smo se u polumraku..kiša je padala sve jače i lupkala od krovni prozor. Skidao me polako, osjećala sam mu ruke na sebi, kako griju mjesta koja vjetar kroz otvorena balkonska vrata hladi.
Nije mu se žurilo, dirao me, proučavao svaki dio svakog zavoja na meni. Sve u meni nekako je bilo čudno mirno i vrištalo...
Bila sam nespretna dok sam ga skidala i smijao se.
Ulazio je u mene polako, i duboko. Ruke su mu dovoljno duge da ih osjećam na svakom dijelu tijela. Grabio me, dizao i spuštao. Vani se kotrljala grmljavina, znam da je sijevalo.. iz mraka su se čuli Stonesi - She's under my thumb.

Volim njegove ruke, način na koji me dotiču i proučavaju...privlače k sebi. Slike njegovih ruku na mojim grudima, na mojim kukovima, na mojim bedrima pretvorile su sjećanje na tu večer u neku čudnu mješavinu. Za neke dijelove nisam bila sigurna jesu li se dogodili ili mi se činilo. Zaspali smo dok je svitalo i dok se u zraku osjećala svježina svježe ispranog drveća.

Naravno da je onda nastao opći kaos.
Meni je počeo zvoniti mobitel u 6:00. Naravno da ga nisam isključila, jer nisam mogla ni zamislit da će me netko zvati u nedjelju u ranu zoru. Spoticala sam se po nepoznatom prostoru u nekom polumraku preko svega i svačega, dok sam napokon došla do telefona.
On je bio više nego zbunjen razvojem događaja.
Javila sam se. Zvali su me s posla da se u roku 20 minuta nacrtam na drugom dijelu grada i da šalju auto po mene. Posramljena sam promucala da nisam doma, i da auto treba doći na drugu adresu. "Koju?" upitaše oni. A ja: "Samo sekundu!" Čujem smijeh dispečera s druge strane dok tabanam bosa do kreveta da ga priupitam gdje smo. Dajem adresu, spuštam telefon. Mahnito trčanje po stanu, dok nekim čudnim glasom pokušavam njemu reći da moram ić i da on samo nastavi spavati, sama ću se ispratiti.

Prebirem po odjeći na podu, nikako ne nalazim ni grudnjak ni haljinu. On napola pridignut u krevetu, trlja oči - Dobro, gdje ćeš ti? -
Ja: "Moram ić, zvali su me s posla.."
Napokon nalazim haljinu ispod jebenog kreveta, ali nema grudnjaka. Vrtim se u krug, skupljam stvari. Nalazim i taj grudnjak. Trčim u kupaonu, raščupana sam, crvenih usana i obraza od njegove brade. Nemam šminke sa sobom, super!
Oblačim se, ljuta na sebe, na druge, na šefa, na cijeli svijet, na dispečera koji se smije činjenici da ni ne znam gdje sam spavala.
Trčim kroz hodnik, grabim torbu, on je i dalje u polusnu ili šoku - ne mogu točno odredit. Oblačim štikle, valjda sam sve skupila, trčim prema vratima - jer kroz prozor vidim već auto ispred... Vičem u prolazu - Moram ić, čut ćemo se, spavaj!
Sjedam u auto u 6:20h, u odjeći od večeri prije... vozač me gleda: Dobra žurka sinoć, ha?
Odjednom se uhvatim kako se opravdavam vozaču - Ma ne, ma joooj, ma neeeeeee...
Prvo me vozi doma da se upristojim. Probijam sve rekorde tuširanja, šminkanja i oblačenja. Trčim iz zgrade, sjedam mu u auto. Dan je totalni kaos, a tek je 7 ujutro. Dolazimo na drugi kraj dana, svi su već tamo. Svi se smješkaju, svi znaju da nisam bila doma i da ni sama nisam otprve znala gdje sam.
Kiša pljušti, stojimo na standbyu u nadi da će kiša stati i pijemo kantinsku kavu.
Na standbyu smo bili 5 sati. Kiša nije prestala. U meni je duša spavala, iako sam u 5 sati popila 3 najveće kave na svijetu. Dolazim doma u ranim popodnevnim satima, umorna i neispavana, u ono doba dana kad sva cuga popijena večer prije krene isparavati.

Prije nego sam se izgubila u krevetu, poslala sam mu sms da mi je žao što sam izjurila jutros i da bi mi bilo puno draže da sam ostala tamo gdje sam bila.

Budim se u neko kasno popodne, tmuran dan i poruka na telefonu. I njemu je žao što sam otišla, i on bi da sam ostala i ako ne radim ništa sada - možda bih se mogla vratiti.
Uz par duhovitosti da popravim dojam, već se oblačim i idem k njemu.
Čeka me nasmijan, prepričavam dan, grli me. Smijemo se ko dvoje tinejdžera... Sjedim na balkonskim vratima, pušim... On mi priča o prvoj pjesmi koju je naučio svirati i kakva je faca bio među curicama na plaži...
Gasim cigaretu, ulazim unutra...
Pita me koju stvar da pusti...
Under my thumb.

Oh, crap!

Daklem, ovaj sam neradni dan odlučila iskoristiti za mali update o napretku svog ljubavnog života.

I., jelte...

Dakle, onaj put u kino otišli, jer je čovjek zaspao.
Iako se svaka stanica u mom malom tijelu raspizdila, stoički sam podnijela taj udarac na svoj ego, i rekla da nema problema...

Drugi dan je uslijedio ranojutarnji poziv na kavu. Pa drugi dan na još jednu kavu. Pa treći dan na još jednu. Baš kad sam pomislila da ću se pretvorit u veliku vrećicu Lavazze, uslijedio je i poziv na pivu. Gdje sam mu čak upoznala i frenda.

Uslijedilo je ljubakanje u autu. Druga večer je opet završila pozivom na neku svirku. Otišla sam po cugu na šank i za njega naručila malu pivu. Konobar me tri puta pitao jesam li sigurna da želi MALU pivu. Slegnula sam ramenima, a konobar je mudro zaključio - Mora da se zaljubio...

Nacerekala sam se. U nadi da bi to možda moglo biti točno. However. Eto dejtamo. I ljubimo se u autu poslije dejta. Fino, pristojno ljubakanje, s natruhama pristojnog drpanja - daklem, ništa ispod odjeće.
Ljubi me kao nikad nitko prije, kad mu osjetim prste na nekom dijelu gole kože, sve u meni se zategne i napne... zadržim dah svaki put kad mi krene po bedrima... većinu vremena nakon ljubakanja idem kući omamljena i lelujava, pomalo drhtavih nogu i drhtavih usana... Sa žaljenjem što nismo još malo, pa još malo više, pa sve i svašta...

Ovo mi je prvi put u životu da ne moram hvatat nečije ruke koje mi otkopčavaju hlače, grudnjak i skidaju majicu u isto vrijeme. I koliko god me to oduševljavalo, s druge strane si pomalo pomislim kako njegove ruke ne bih baš pretjerao hvatala i sprječavala... više bih podigla bijelu zastavu...

I sad sam puzzled. I. je prilično skuliran. Navikla sam oduševljavati ljude s kojima izlazim, i koji bi htjeli odmah sve i odmah sad. Njemu se baš nigdje ne žuri pretjerano. Većinu vremena nisam ni sigurna koliko mu se ja to točno sviđam, al onda se utješim onim da se valjda ne bi viđao sa mnom da mu se baš ne sviđam... Mada, čudni su putevi muškarčevog mozga...

However, ja sam nekako postala nestrpljiva.
Kad se ljubakamo, cijelo vrijeme mislim - raskopčaj mi vestu, raskopčaj mi vestu... Vrijeme si kratim vrteći u glavi filmske, pomalo pornografske scene, u kojima smo on i ja glavni likovi. Gledam u mobitel neprestano, nadajući se da će zazvonit, prosto snagom moje volje.
Na svaki sms odgovaram promptno i ažurno i uvijek jedva čekam.

Ne mogu prestati misliti na njega ni u situacijama u kojima bih zaista trebala biti skoncentrirana na nešto drugo. Jednog dana ću ostat bez ruke tako i samo ću si mislit - Oh, cool, možda će mi doći u bolnicu...

On je duhovit, smiren, šarmantan... pristojan i pametan. i sve, sve je.. pušta mi glazbu koju je svirao i snimio, i svaki put ostanem potpuno oduševljena i pomalo izgubljena... trudeći se ne ponašati k'o groupie...  Tu i tamo mi baci neki škakljivi, opsceni komentar, koji mi se kasnije vrti cijeli dan po glavi... mala buba u uhu koja me pokrene iznutra i cijeli moj mali kinky svemir zavrti oko njega.

Ja sam mahnita, totalno unezvjerena, nevjerojatno ga željna fizički i najnestrpljivija osoba na svijetu.

I jutros tako kad mi je napisao da bi mogli popiti kavu popodne, kunem se, srce mi je poskočilo i lupnulo... i mislim si... Oh, crap, zaljubila sam se.