Za anale

Znate onu od Meatloafa - I would do anything for love, but I wont do that... U tu rečenicu bih nekako sabrala svoje mišljenje o analnom sexu. Ono što sam probala nije mi se dopalo, nije bilo ugodno, dapače - prije bih svaki put išla kod zubara...
Ali onda tako - sve akcije imaju svoje vrijeme i samo mrtvi i glupi ne mijenjaju mišljenje... Jedne krasne večeri izašli smo van, muzika je bila odlična, pila sam vino, čašu za čašom, oči su nam svjetlucale, pipkali smo se pod stolom, smijali smo se, sve na njemu je bilo... neodoljivo. Ruke, najljepše na svijetu, usta, oči, osmijeh... Dirali smo se neprestano u autu na putu do doma... sve je bilo ... nategnuto, kruto, napeto, zanimljivo... Kad smo zatvorili vrata stana, zgrabali smo se kao da je prvi put.. vino je kolalo kroz mene neviđenom brzinom, koža mi je bila osjetljivija, bradavice napetije, svaki dodir je samo rezultirao novim valom vrućine i vlažnosti, sve unutra je pulsiralo, trnulo, titralo i treperilo... Bacili smo se na krevet, goli, uzdihani. Nabijala sam se na njega, čvrsto, brzo i duboko... Mislim da su svi susjedi čuli, ali ta neviđena kurcobolja za sve i svakoga je potpuno ovladala atmosferom... Kad me okrenuo na trbuh, i počeo se duboko zabijati, samo mi je šapnuo - Hoću tu tvoju guzu... Nešto u meni se okrenulo, podivljalo i pomahnitalo... Jednostavno, sve granice su nestale, a vino... to vino je bilo najbolje ikad. Htjela sam ga u sebi, posvuda.. u sebi, na sve načine.. Rukom sam mu ga primila i pomazila... zatim si ga stavila u guzu. Od količine alkohola svi moji mišići, ali mislim svi, su bili opušteni...
Uvijek je nezahvalno pisati o sexu da ne bude vulgarno, o analnom sexu da ne pričam... Namještao se lagano u meni, i puštao me da se prilagodim njemu na tom nepoznatom mjestu... Pomicala sam se lagano, dok ga nisam primila do kraja.. Njegova reakcija me napaljivala do besvjesti... njegovo uzdisanje, njegovo - o jebote... - sve šaptom, sve promuklo, sve nevjerojatno... Raspalio me on u meni, počela sam se micati i nabijati, podizati guzu sve više... bilo je ... pa nevjerojatno... Nikad se nisam tako osjećala, nikad nisam osjećala toliku želju za nekim... onaj moment kad podivljate i hoćete da vas rastrga, da bude posvuda, da vas stišće, da vas zgrabi za kosu, za ruke, da radi s vama sve što god hoće... Moment potpunog kolapsa i eksplozije je bio kad mi je podigao gornji dio tijela, pristisnuo me na zid i šapnuo - Ti bi se jebala? Sad ćeš vidjet...- zabijao me u zid, držao za vrat i imao na sve moguće načine... Mozak se potpuno pretvorio u želatinu, sve je bilo satkano samo od uzdaha, njegove kože na mojoj, njegovog i mog jezika, znoja, i zvuka zabijanja u mene..
Nikad nisam mislila da ću ovo reći... Ali - bilo je za anale...
Uživajte.... Ljubi vas Priležnica...

Generacija sjebanih ljudi

Dakle, sve nešto gledam oko sebe... Žene o jednom, muškarci o drugom, mi drumom, oni šumom i nikako na zelenu granu... A onda dođeš i u te neke godine, 30tak i sitno i više ti se baš ni ne da trpit pizdarije, živiš sam godinama, navikao si sam na sebe... Obično žene dođu k sebi (nakon ljubavnih brodoloma, sranja, razvoda) i saberu se. Možda ne znaju što točno žele, ali znaju što ne žele. Muškarci nekako stagniraju... Upoznala sam gomilu rastavljenih muškaraca... (propustila sam onaj prvi krug, pa sam čekala drugi kad su se počeli rastajati..). Svaki od njih ima neku svoju priču, uvijek su više manje krive žene. Rijetki će reći da su vjerojatno krivi oboje. Enihu... svi ti, od svojih žena ostavljeni, prezreni i zaboravljeni, muškarci... duboko su sjebani. Mislim, i mi smo, skupa s njima. Imamo svoje strahove, paniku i paranoje, ali ih koliko toliko držimo pod kontrolom, dajemo im da se otkinu s lanca samo u najpovjerljivijem društvu. Muškarci, however, vrlo otvoreno pokazuju svoje strahove. Npr. Znam muškarca koji je razveden sad već 4 godine. Prve tri godine shema je uvijek bila ista - Kresni i zbriši... Ništa nije trajalo duže od 2 mjeseca. Samo su rijetke opstajale mjesec - dva. I to one koje se nisu javljale, koje nisu slale smsove, koje nisu pitale kad će se vidjeti... Jednu je otfikario jer je sirotica nakon mjesec dana predložila zajednički vikend. Bilo je "Da, da, može, nema problema!" i prestao se javljati. Javio se nakon 100 godina nejavljanja da bi joj rekao ono što ona već zna - da tu nema kruha. Druga je fasovala kad je otišla na put i poslala mu nevinu poruku - "Jel ti falim?". Čim se vratila, bilo joj je vrlo jasno da je odgovor "NE!". Treća je već rezervirala vikend kao suprajs varijantu - nije ga provela s njim. Kad su nas vlastiti strahovi toliko pojeli da čak ne želimo ni probati? Kad smo se toliko počeli bojati slomljenog srca da ne želimo ni probati osjećati? Nisam ni ja ništa bolja - imam milijun strahova. Uvijek procjenjujem situaciju iznova, sagledavam sve kuteve iz kojih bi se neka moja rečenica u nezgodnom trenutku mogla protumačiti, uvijek volim malu distancu jer se, iskreno, užasavam patnje. Užasavam se one praznine u grudima, onih dana koji su dugi i mučni, onih trenutaka kad te i najmanja sitnica vrati u nešto što je bilo prije i čega se više ne možeš sjetiti s osmijehom. Mrzim onu mučninu koja se pojavi kad shvatiš da je sve gotovo i da nema ni nade za pomirbu. Mrzim što nestane život koji si htjela živjeti i radost koju je taj isti život trebao donijeti. Ono čega se skoro užasavam najviše su ona nenadana pitanja od poznanika kad te sretnu - Pa kako dragi? - , pa se ti onda nezgodno nasmiješ i kažeš da je to prošla stvar... pa onda krene ono dobronamjerno nabiranje obrva, zbunjen pogled i onaj "Ma daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj.... a bili ste baš super, ja sam mislila da će to traaaaaaaaaaaajati..." Tu uvijek imam poriv za onim bitchslapom...: "Pljuuus! Koga briga šta si ti mislila?"... Iskreno, grozim se mjeseci koji prolaze u tugi i jadu...grozim se situacije u kojoj ništa ne može zamijeniti to što si imala prije, grozim se vrćenja jednog te istog filma u glavi za kojeg znaš da je nemoguć... grozim se... patnje, melankolije, sjećanja, boli, tuge, suza, glavobolje od neprestanog plakanja, nespavanja, umaranja razmišljanjem i da sam...da smo.. da je... možda.. što ako..
I takvi smo svi. Netko o tome razmišlja na glas, netko o tome šuti i čini se da ga ništa ne dira, netko ne dolazi k sebi godinama... i na stranu sva zabava, svi izlasci, sav neobavezan sex ovog svijeta... kad ostaneš sam sa sobom, srce i dalje hoće ono što hoće... ono što tako neizmjerno voli i dalje, bez obzira na sve...  Svima nam je isto, svi smo krvavi ispod kože. Ali ono što volim je to... da je svaka ljubav drugačija... i uvijek veća od one zadnje. Možda zato jer znaš bolje, možda jer cijeniš više, možda jer si drugačiji. I to je super stvar... nakon sve muke, suza, tuge i jada, očaja i čemera... jednog dana upoznaš nekoga tko je super. I taj netko istisne, s vremenom, sve ono što ti je stiskalo srce i ubijalo veselje... I odjednom se opet rodiš. Dani su topliji i svjetliji, sunce jače sija, vrijeme leti, a radost ciči i poskakuje negdje unutra. Možda samo da se manje bojimo... bez obzira na to koliko puno riskiramo, možemo dobiti više nego smo se ikad nadali...
Uživajte u nedjelji, ljubi vas Priležnica :)

Baby, baby, it's a wild world

Doma smo. Gitarist tiho prebire po žicama i gledamo neki film. Sretni smo. Ona sreća, kad sjedimo u tišini, skoncentrirani na film, tu i tamo se pogledamo i nasmijemo se jedno drugom. Život je dobar. Najbolji ikad. Gitarist je poseban. Jer razumije, jer suosjeća, jer me nosi sa sobom. Jer me grli kad plačem u PMSu i jer me netko doveo do ludila, jer se kasnije tome smijemo, jer kunja na kauču dok ja gledam film - zato što neće u krevet bez mene. Jer ima presmiješno iznenađeno lice kad mu pobjegne prdac ispred mene. Sve je što sam ikad htjela. Da sam sastavljala popis bogu, ne bi bio bolji. Uglavnom, tipkam se s frendicom o njenom najnovijem "projektu". Projekt je završio. Radi nebrojeno mnogo glupih stvari koje mi se ne da izlagati (a dalo mi se izlagati zašto je gitarist tako super - misle oni ciničniji :) ). Uglavnom, priča ide ovako - sreli se, dopali se jedno drugom, kazališta, kina, večere, sladoledi, điđe baje, kuhanja i doručci u krevet, truć bljuć, čajanke, čokolaterije i ne znam šta sve ne, gugutanja, šlatarenja pod stolovima... Puno smijanja, zabave, odlično provedenog vremena. Frendica si misli - to je to, cool lik, napokon jedan normalan. Kad li - PRAAAAAAAAAAAS! Over & out! On to ne može, on se ne bi vezao, on ovo, on ono... opet - radi nebrojeno mnogo glupih i nedovoljno dobrih razloga koje neću izlagati... uostalom - znate već sve one razloge koje frajeri nabrajaju kad neće reći wtf se događa. Ukratko - neka verzija - it's not you, it's me.
I pitam ju - Pa šta si mu rekla? Kaže ona - A šta mu mogu reći? Rekla sam ok. -
U tom trenu me uhvati ona ženska solidarnost i huja, kad želim istjerat pravdu za sve smuljane žene svijeta i mislim si - Trebala mu je reći da je pederčina, trebala mu je reći da ako je htio nešto bacit pod jaja - da joj je to tako i trebao reć, trebala mu je reći da prestane lupat bljezgarije jer je sramota za odraslog čovjeka... Trebala je... - i onda se sjetim... Sjetim se kad nisam živjela u ovoj nevjerojatnoj sreći i harmoniji i kad sam nailazila na svakakve slučajeve i projekte. Sjetim se kako je kad nakon 100og promašaja naletiš na nekog tko ti se čini drag, duhovit i normalan, pa se u tebi sve poveseli - sanjaš snježne nedjelje pod dekicom i smijeh koji odzvanja stanom... a onda taj netko iz čista mira baci bombu na tebe. Dok se dim digne, njega nema, a ti bauljaš po ruševini svega, dok ti još uvijek zuji u ušima i ne možeš baš uloviti ravnotežu. I da - šta drugo da mu kažeš, osim - A ok! - . Jer sve što kažeš - više se ne vrijedi. Jer sve što kažeš - ispadaju riječi povrijeđene žene koju nije mogao otkačit! Jer sve što kažeš - njega nije briga. I onda zastaneš i kažeš - A ok!- . Vrtiš filmove u glavi još neko vrijeme (ovisi kolika je razina sviđanja bila dostignuta u projektu), tražiš mane svojim postupcima, njegovim postupcima, prevrćeš kako si trebala ovako i onako... Ono što mi žene nikako da shvatimo je da - kad kažemo - A ok!-, njemu je to done and over. Ono što nikako da shvatimo je da kad kažemo - A ok! - treba nam i biti ok, jer njemu je ok i on se više neće osvrnuti na to. Ono što nikako da shvatimo je da kad kažemo - A ok! - treba nam biti ok, jer nas čeka nešto tako puno bolje. Sad kad gledam Nas...žao mi je radi vremena utrošenog na neke druge ljude. Žao mi je svih onih dana kada sam se očajnički pretvarala da želim nešto što ne želim, da volim onoga koga ne volim, da je onaj koji nije pravi - pravi za mene... Žao mi je radi svega toga - jer da sam znala da će naići On, nasmijala bih se od srca i rekla - A ok!. Ili se ne bih dovela ni u pola od tih glupih situacija. Ne kažem da je on THE ONE. Ne kažem da ćemo zauvijek živjeti sretno. Stvari se dogode, sranje udari u ventilator, ljudi se prestanu voljeti. Ali da sam znala da je moguće ovako živjeti - ne bih si nikad priuštila sve one noći razmišljanja, mozganja, prevrtanja svojih krivih postupaka. Naši postupci nisu krivi. Radimo najbolje što znamo. Kad budemo znale bolje - bolje ćemo. I ništa drugo osim toga nije bitno.
Shvaćam da je to teško tako sagledavati u trenucima u kojima se osjećamo kao polarni medo na santi leda dok se polarna kapa topi i puca na komade i oko nas miljama nema ništa osim popucalog leda. Ali vjerujte mi - Ok je :)
Ljubi vas Priležnica... :)