Danas ćemo o ženskom robovanju kućnim poslovima.
Pa počnimo.
Dakle, radim cijeli dan. Negdje oko 18h dižem se ushićena jer napokon idem kući. Ushićenje raste jer sam se sjetila ponijeti sa sobom kući cheesecake koji sam još jučer kupila za njega. Sjedam u auto, šaljem sms - Dolazim s cheesecakeom.
Ushićenje naglo presijeca njegov sms - Ja sam vani.
Ne znam zašto, ne znam kako, odjednom mi je došlo da taj jebeni cake zafitiljim kroz otvoreni prozor preko 3 trake u izlog frizerskog salona preko ceste.
Valjda jedan od onih dana..
Vozim kući mahnita, jer za ručak je janjetina i moram još stati u dućanu, pokupiti povrće, krumpir i eventualno bocu vina, i to što prije da se glupi cheesecake s malinama na vrhu ne rastopi i rascmolji po prednjem sjedištu moga auta.
U autu navijam Pink do daske i to onu: Mean! jer moje neraspoloženje svakom sekundom raste i osjećam se Mean, Mean do boga.
Enihu, pokupim u dućanu sve što treba, vozim kući, naravno da se upalila lampica za gorivo, naravno da nemam više ni lipe u novčaniku, naravno da sam sve luđa. Upadam u stan s torbom veličine omanje afričke države na jednom, laptopom na drugom ramenu, s vrećicama u obje ruke i ključevima u zubima.
Spuštam sve na pod u hodniku, izuvam cipele jer me noge ubijaju... ulazim bosa u kuhinju i ugazim u dio kolača... koji je očito gospodinu ispao danas u nekom dijelu dana, dok se gozbio doma, dok sam ja radila mučenički i trpnički na poslu... (on je danas naime doma, čovjek ima fleksibilno radno vrijeme)... Okinem mater, svoju, njegovu, svačiju, skakućem na jednoj nozi, dok s drugog stopala skidam kremu od banana i ananasa.
Na stolu u blagovanju je njegov laptop, koji je naravno prikačen na najveće zvučnike EVER, jer skida neke nove stvari. Na stolcu je gitara. Psujem gitaru, gitariste, muzičare općenite, opet poneku mater.
U spavaćoj sobi je krevet nepospremljen od jutros, sa 7 majica na njemu - valjda dok je gospodin birao što će obući za van nije našao svrshishodno te iste majice (koje sam mukotrpno peglala u nedjelju ujutro) vratiti natrag di ih je i našao. Daska u WC-u je dignuta, u kupaoni je jedan ručnik na podu, a drugi rastegnut preko vrata. Vrata?!??! Jer nemamo mjesto gdje se suše mokri ručnici??? (Naravno da imamo.)
U sudoperu je hrpetina suđa, šalica od kave, džezva, i tepsija od kolača s već spomenutom kremom od banana i jagoda.... i u tome svemu - janjetina, za koju sam ga zamolila da je izvadi iz škrinje kako bi se otopila dok dođem s posla....
I osjećam kako u meni sve kovitla i prijeti time da mi tjeme jednostavno odleti s glave i izađe sva para van!
Pukim slučajem bacim oko na košaru za prljavi veš iz koje već kipi i jednostavno obnevidim!
Kako, kako, kako??? KAKO je moguće da se jedan dan igram domaćice, a drugi dan dođem doma i imam osjećaj kao da živim s dvoje djece i mužem i nitko me ne ferma ni 5 posto... Sjedam na stolac i dolazim k sebi... Skupljaju mi se suze u očima od muke, jer ne da mi se sad prat suđe, ne da mi se prat veš, ne da mi se sad kuhat, ne da mi se iznosit smeće, pravit krevet, opet slagat njegove majice, vraćat ručnike na njihovo mjesto i spuštat dasku za wc...
U meni se već polako rađa ideja da ga nazovem i spomenem malo na telefon i njegovu mater... Ali onda odjednom, otvaram čokoladu, vadim cigarete i otvaram butelju vina.
Dižem noge s uprljanim stopalom na stolac, još uvijek u crvenoj haljini koju nisam uspjela skinuti otkad sam ušla u stan i uključujem "kurcobolja mode on"... Ručak će bit kad bude, veš ću oprati kad će mi se dat. Majice će mu ostat na tom krevetu dok ih ne bude bio prisiljen maknuti, jer će vjerojatno u nekom trenu htjeti leći...
I palim blog... Istresam se vama, drage moje... I nekako svo bjesnilo isčezava... I sve si razmišljam da ga dočekam u halterima i štiklama, jer cheesecake upravo jedem (dok u isto vrijeme i pušim), a ručak - hah, tko zna... :)
Pusa svima,
Vaša Priležnica u raljama života
Nema komentara:
Objavi komentar