Čujte i počujte

Beskrajno sam i bespovratno zaljubljena! I on se ljubi kao nitko nikad nigdje! IKAD!

I've always been a sucker, had a weakness for a boy with a guitar and a drink in his hand

Pa dakle...
Da krenem otpočetka...
Nakon svih onih nekakvih zastrašujućih pokušaja dejtanja, odlučih se opustiti uz malo ženskog druženja.
Moja najbolja prijateljica je naime - muzičarka :)
Pa me odvela na svirku od zajedničkog frenda.. i tako uživasmo u onom dobrom starom rocku, odličnoj atmosferi sa super ekipom. Naravno, cijeli događaj je pojačala činjenica da sam napokon izašla u starkama i trapericama i da me napokon - nisu boljele noge. Za stolom do stajao je I. Visok, crn, nježan i neizbježan, kako se pokazalo... Kako se svi tamo s nekim znaju, eto, tako se upoznasmo i mi... I riječ po riječ, smijeh po smijeh - ispalo je da se I. i ja prilično kužimo.
Nakon svirke smo obišli i pozatvarali sve birtije u gradu! Prisustvovala sam najdosadnijem razgovoru ikaaaad kad se njegov frend upucavao maloj u - Ja sam muzičar- stilu, a mala mu održala lekciju o klasičnoj glazbi, i kako ona misli na svjetske virtuoze kad kaže Muzičar.

A I. - on je gitarist... Lijepe ruke, dugi prsti, dubok glas.

Frendica je vidjela šta se sprema, s dečkom se spremila za doma i rekla I. - Čuj, mi idemo, pa hoćeš je ti bacit do doma...
Naravno da hoće. Vozili smo se do doma, ja sam se ispričavala što me frendica eto tako neobazrivo uvalila njemu. On se smijao.

Došli smo do moje zgrade, poljubila sam ga u obraz, otvorila vrata i već jednom nogom bila vani, ono malo ušljivo svjetlo u autu je zasvijetlilo...
On, smijući se- Ček, pa ni pusa ni zagrljaj?
Ja, totalno uzjebana od nervoze krenem u predavanje - A gle, sad sam već jednom nogom vani, otvorila sam vrata, svjetlo se upalilo...
On, gaseći svjetlo - Evo, ja sam ugasio svjetlo, sad ti zatvori vrata.
Po zapovijedi zatvaram vrata.
I onda... I onda, moje dame i moja gospodo, je uslijedio najbolji poljubac ikad. Ikad.
I onda ih je uslijedilo još više.
I onda smo se sat vremena ljubili u autu. Najseksi trenutak IKAD je bio kad mi je bretelicu od majice skinuo s ramena i ljubio mi golo rame, dok mu osjećam bradu na koži.
I onda sam ja zaključila da je vrijeme da odem doma dok se još imam volje i snage pravit fina i ne pozvat ga da slobodno zasvira na mojim strunama (pjesnički rečeno, jelte... ).
Naravno da sam prijavila frendici kaj je bilo, naravno da je čekala budna. Naravno da sam je angažirala da se sutra čuje s njim i da sve ispita.

I onda je uslijedilo "sutra". Nedjelja. Prokleta nedjelja. Naravno da sam ga proguglala, profejsala. Naravno da sam to napravila diskretno. Neću da odmah skuži da imam issues.
Frendica se javila, tražio ju je moj broj. I to je bilo to. Cijeli dan se nisam odvajala od telefona, nosila sam ga sa sobom u wc. Dok sam bila pod tušem, telefon je bio na polici izvan tuša, pa sam svako toliko brisala paru s vrata tuš kabine i lijepila nos na staklo da vidim jel možda zvoni.
U jednom trenu sam ga odlučila snagom volje natjerat da zazvoni. Ništa. NIŠTA.

Tinejdžerka u meni je vrištala - Kaj mu se ne sviđaaaaaaaaam? Zakaj me ne zoveeeeeeeee? Jesam se ja to zdebljala? A kaj ak je krivo prepisao broj koji mu je dala frendica? A kaj ak ovo? A kaj ak ono? Zašto me ne voliiiiii??
Uglavnom, napokon sam popodne nekako uspjela utišat iritantnu i očito, malo psihički nestabilnu, tinejdžerku... Ufurala sam se u neku seriju o američkom predsjedniku... kad li... tiho i skoro nezamjetno vibriranje za sms.
I da.. I DAAAAAAA!!! On me pita jesam li se naspavala...
I tako, sms sim, sms tam...i pita me kad ćemo se opet ljubit on i ja.
Odgovor, moje dame i gospodo, je - DANAS. VEČERAS. U KINU!
JUH!

Kiss me, I'm a doctor!

 Dakle, dosadašnjim iskustvima potaknuta, tužna srca zaključujem da zaista postoji mogućnost da se nikada, nikada neću udati...
Što je zaista šteta, obzirom da imam u planu najljepšu haljinu ikad...
Pa krenimo s pobjednikom ovog tjedna...

Naime, uvijek sam doktore smatrala iznimno dobrim ženicima... Ono, obrazovano, perspektivno, ambiciozno...računaš da imaju zrno soli u glavi, po mogućnosti lijepe ruke, i da eto... imaju neke manire ophođenja s ljudima, pošto se s njima sreću na dnevnoj bazi ...
Kad li ...
Prijateljica i ja na kavi to divno neradno jutro... Njoj zvoni mob, doći će njen prijatelj na kavicu s nama... i prijatelj je Doktor... kako ćemo ga nazivati i nadalje u ovom tekstu...
Pridružio nam se visoki Doktor, sa zelenim očima. Oko, 36 godina, ortoped, stažira u Đakovu ili Našicama, nisam dobro upamtila..
I tako sjedimo na kavici nas troje, čavrljamo o svemu, muško ženskim odnosima, studenticama medicine... i Doktor djeluje uljudno, duhovito, pristojno i nadasve perspektivno...
Nakon što se poslije kave rastasmo, tražio je moj broj od moje prijateljice; prijateljica nakon što je odgovorila na moje pitanje da je zdrav u glavi i normalan, dala moj broj. Doktor nazvao i dogovorismo se za drugi dan, za neko ranovečernje pićence u gradu...

Našli se na pićencu, Doktor cijelo to vrijeme bio fin i pristojan, malo dosadnjikav, ali dala sam čovjeku šansu obzirom na dugogodišnje bubanje iz teških, debelih knjiga...
Čavrljasmo o ovom i o onom, o životu općenito, Doktorskim planovima za budućnost.
Opće je poznato da žene kad napune 30-u svakog muškarca počnu promatrati kao potencijalnog ženika. Ni ja nisam iznimka.
Doktor je bio materijal pun potencijala u pravim rukama. Mojim. :) Već sam se počela zabavljati mišlju - Za koga se udati, kome život upropastiti... Došlo vrijeme polaska kući, jer ipak se drugi dan radi, a dobri Doktor putuje za Đakovo. Ili Našice.

Nakon 15-ak minuta vožnje dođosmo do moje zgrade. Opće je poznato da sam na prvim dejtovima vrlo fina, bez pretjerano sočnih dvosmislenih doskočica... Zato me sljedeći razvoj događaja nemilo iznenadio.
Opraštala sam se u autu sa svojim standardnim govorom i rukom na kvaki od vrata: Hvala ti na druženju i vožnji, lijepo sam se provela...čujemo se... Već kad sam skoro otvorila vrata, doktor me prihvatio za zglob na ruci... Dok sam se okretala prema njemu, još je negdje tinjala nada da mi samo provjerava bilo i da će sve još normalno završiti... Našla sam se s užarenim očima svog Doktora, koji je izgledao kao gospon Fulir dok pipka gospođu kraj stola... Gledala sam ga malo u strahu, malo iznenađena, a Doktor je prosuo rečenicu koja će ući u anale za kafanskim stolovima s mojim ženama: Pa daj pusu svom Doktoru!
Slobodnu ruku sam podigla u znak "Stop" i nekako mlitavo promucala - Ne, ne bih, stvarno... -
Očito nisam bila dovoljno odlučna, jer me Doktor malo jače stegnuo oko zgloba i počeo privlačiti, sad već nestrpljivo i strastveno šaputajući: Ajde, pa daj jednu pusu svom Doktoru, samo jednu pusicu...
Ovaj put puno odlučnije i puno glasnije sam rekla - Ne, zaista, u redu je.. -, povukla svoju zarobljenu ruku natrag k sebi, rekla Laku noć i izašla iz auta.
Doktor me nazvao kasnije i pokušao dogovoriti drugi dejt. Rekla sam da nisam baš sigurna, a on je opet strastveno prošaputao na slušalicu - Ajde, malena, pa javi se svom Doktoru!

Spustila sam slušalicu i malo se stresla od svog Doktora...

Kunem se svim na svijetu, ne razumijem zašto se stalno sebi obraća kao nečijem Doktoru, u ovom slučaju mom.
Stari, ja svog Doktora imam, a on me ne tjera da mu dam pusicu...

Sve što sam nakon toga mogla je nazvat frendicu - A rekla si da je normalan...

Do današnjeg objavljivanja ovog teksta, nisam se javila svom Doktoru...

Thanks, but no thanks

Nije da me nisu dosad prosili. Jednom je to bila divna prosidba mog dugogodišnjeg dečka, koju sam nažalost morala odbiti. Ali želim naglasiti sljedeće riječi - MOG DUGOGODIŠNJEG DEČKA.

Čovjeka s kojim sam dijelila godine, snove, nade, želje, krevet, jutra, zadnji keks na tanjuru i istu žličicu za kavu. 

Naravno da sam se nadala da će me poslije njega još netko zaprositi, ali isto sam se tako nadala da će me prositi netko tko je sa mnom prošao sve moje dobre trenutke, sve moje loše. Netko s kim je sex fantastičan, tuga nekako lakša, a radost veća i glasnija. 

Međutim, nikad se nisam nadala da će me prositi netko tko me nikad nije poljubio, i to još pred mojim roditeljima. I to još bez prstena. :)

Dakle, this is how the story goes.... Imam susjeda, od djetinjstva. Par godina je stariji od mene i zna me otkad sam se rodila. Njemu sam skuhala prvu kavu u pješčaniku, i njemu sam napravila prve kolačiće od blata. Strgala sam mu autić, probušila loptu, on je mene vukao za kosu i spašavao iz zarobljeništva kad smo se igrali rata.

Kad smo nešto malo poodrasli, prijateljstvo se nastavilo samo bez ovog svega dosad nabrojanog. On je, zovimo ga - Tomi - , odrastao u divno stvorenje. Kad god bih ga pogledala, uvijek sam si pomislila da bi trebao biti svećenik. Tomi je drag, neizmjerno dobar, ne psuje, ne puši, ne pije. Katolik. Ogroman. Svake-nedjelje-ponekad-i-radnim-danima-na-misi katolik. Razlika između njega i ostalih katolika koje znam je da on tu svoju vjeru i živi. Nikad lagao, nikad krao, nikad nikog zajebao, pošten, pun razumijevanja prema svima, uvijek prvi kad treba pomoći, utješiti, razveseliti. Stoički podnosi svoju aždaju od matere. I uvijek pazi da joj ništa ne nedostaje. Udovoljava gdje može i kako može i ništa mu nije teško. Uvijek lijepa riječ za svakoga, ružna za nikoga. I uvijek spreman okrenuti drugi obraz. Nikad ljut, nikad nadrkan. 

Družili smo se, odlazili na kave, u kino, na biljar, raspredali o svemu i svačemu, samo nikad o ženama. Mada, Tomi nije ružan tip - far from it. I uvijek se sve curice oko njega zahihoću.

Jednu večer smo gledali neki film i onda sam pitala za žene u njegovom životu. Vrlo kratko i jasno mi je rekao da ih nema i da ih nije bilo. U općoj nevjerici, jer pričamo o čovjeku od 30 i kusur godina htjela sam razjasniti pa priupitah - Misliš, nije bilo ozbiljnih veza?-

On: Nije ih bilo uopće. Ja: Misliš, kao - baš ništa? Ni onoo...baš ništa? On: Ne. Ja: A dečkiju? On: Ne, ne. Volim žene, samo ih nije bilo... Znaš, ja sam katolički odgojen, i onda ono - ništa prije braka... Ja: Ok, ali shvaćaš da je danas teško, pogotovo u našim godinama, naći ženu koja će se pristati udati za tebe, a da nije probala i taj dio? To je kao s cipelama, ne'š ih kupit da ih ne probaš...

Još smo malo o tome, i onda sam pustila. Komentirao je kako je njemu lijepo sa mnom, kako voli kad se družimo, ali sve onako usput i nimalo sumnjivo, pa sam uzvratila istom mjerom. I tako je večer završila.

E sad...

Mjesto radnje: Blagovaonica, hodnik pred ulaznim vratima, roditelji na ručku

Vrijeme radnje: Drugi dan

Likovi: Mama, tata, on i ja

Sažetak: Zvono na vratima. Priležnica se diže od obiteljskog ručka i ide prema ulaznim vratima (koja su, kako će se kasnije ispostaviti - preblizu blagavaonici). Otvara vrata. Na vratima Tomi, vidno uzrujan i unezvjeren, s očima ko u lemura. Priležnica pomisli - Možda mu je stara odapela. Nježnijim glasom priupita - Hej, otkud ti? Jel sve ok?

Mama iz blagovanja: Tko je? Priležnica: Tomi. Mama i tata u glas: Bok Tomiiiiiii! Tomi ništa. Tomi gleda u Priležnicu kao da je jedino ostalo na svijetu poslije ratova s robotima i masovnog uništenja, a on ju je našao nakon 10 godina lutanja po pustinji. Vrata i dalje otvorena, stoje u hodniku.

Priležnica opet: Tomi, šta je?

Tomi, duboki udah i rafal: Ja sam te doš'o pitat hoćeš se udat za mene? Priležnica, iako u potpuno šoku čuje komešanje i šaptanje u blagovaonici. Misli kako će se s tim pozabavit poslije. Opet svu pažnju usmjerava na Tomija koji se nije zaustavio nego nastavlja: .. ne znamo, ali ja sam zaljubljen u tebe oduvijek. Otkad te viđam često i otkad se družimo, meni je sve ljepše, sve bolje, i sve nekako ima smisla. Kad se ti smiješ i ja sam vesel... Znam da je malo čudna situacija oko toga gdje ćemo živjet, sve ćemo se dogovorit, al ja sam ti to htio reć. Volim te, eto volim te, i htio sam znat jel ima nade za nas." 

Pokošena količinom informacija koje je čula i nije im se ni najmanje nadala, Priležnica zausti da nešto kaže, ali od mora riječi koje bi htjela izreći, a većinom su: KAJ? MOLIM? ŠTA TI JE?? ŠTA RADIŠ?, ipak zatvori usta da još malo uvede reda u misli i da ne počne uspaničeno vikati. Tomi to valjda shvati kao malo oklijevanje pa da seal the deal - zgrabi Priležnicu za ramena, poljubi je u usta i glasnije nego što bi trebao, malo piskutavim glasom, prevali preko očito sluđenih usta: Spreman sam i na predbračni sex.

Priležnica čuje kako se netko zagrcnuo u blagovaoni. "Tata, kladim se da je tata!" - pomisli užurbano. 

Odmakne se korak od Tomija, koji je gleda nekim čudnim sjajem u očima... pomalo luđačkim, rekli bi neki. 

"Čuj, Tomi... ja .. ne znam... mislim... kako... ovaj, pa otkud... predbr..." - krene. Zastane ipak, jer nema riječi. Pa krene opet: " Čuj, ja te volim. I drag si mi. I mislim da si najbolja i najkvalitetnija osoba koju sam ikad upoznala. Al ne mogu se udat za tebe. Pa ne znamo se. "

Tomi: Znamo se čitav život.

Priležnica: Da, da, to da... al mislila sam.. ne znamo.. nismo proveli nikad vrijeme zajedno.. nismo se ni poljubili... 

Tomi zausti, Priležnica brzo nastavi: Do sada, mislim. 

Digne jedan prst da bi dala Tomiju do znanja da nije njegov red da opet priča nego samo uzima parsekundnu pauzu dok proguta knedlu u grlu. Ohrabri se malo i nastavi dalje: "Uglavnom, stvarno jesam počašćena, ali ne mogu se udat za tebe. Nikad nismo imali ništa, nikad nismo.. nisam.. išla u tom smjeru.. ti si meni zaista drag prijatelj... a i nije dosta što se znamo od rođenja da se udam za tebe. Oprosti, stvarno. Ali ne mogu. Ne mogu, molim te, shvati me. Ovo nije način, pa ne ide to tako. "

Tomiju se objese ramena, Priležnici se malo iskrivi srce na tu sliku. Tomi krene unatrag prema izlazu: "Ok, pa dobro onda, samo sam htio pitati..." Prije nego što je Priležnica stigla išta reći, nestao je s ulaznih vrata. 

Ona je sigurno kroz ta vrata gledala još 5 minuta. Iz blagovaone se ni muha nije čula. Radije bi stajala na tim vratima još dva dana, nego sad ušla u blagovaonu. 

Zatvorila je vrata i vratila se natrag. Mama je sjedila za stolom otvorenih usta i raširenih očiju. Tata je jeo krumpir kao da mu je zadnji. Priležnica je nastavila jesti. Nakon 10 minuta mama je zatvorila usta, počela disati i progovorila: "I, oćeš se udat?" . Tata je prešao na zdjelu s paradajzom. Priležnica ju je samo pogledala. Mama: Pa zašto ne? On je tak dooooobar. On bi te držao ko kap vode na dlanu. A i nije da će te svaki prosit. Već si se jednom mogla udat, al ajd bila si mlada...A sad..." Ostavila je to "A sad.." da onako zlokobno visi u zraku i nagovijesti da Priležnica nije više svježa kao rosa u ranu zoru. Priležnica ju je opet pogledala: Pa ne mogu se sam tak udat... 

Mama: " Pa vidiš da mu ni predbračni sex nije problem!" 

Tata je napokon dignuo glavu iz zdjele: " A jebote život, al bi se žrtvov'o!"

Ozbiljan razgovor je tu više manje završio. Mada mama i dalje ne misli da bi udaja za Tomija bila najgore što mogu napravit. Tomi očito misli da je neudaja za njega najgore što sam mogla napraviti, pa se više ne čujemo. I izbjegavamo se prilikom obiteljskih posjeta. Moji kad idu tamo, ja ne idem (jer uvijek imam nešto jebački bitno za napravit). Njegovi kad dolaze, on ne dolazi. Često ne dođe i njegova mama, valjda uvrijeđena mojim odbijanjem prošnje. 

Sad kad razmislim, to kako me on zaprosio i nije najgore što se moglo desit. Da je došla njegova mama s njim, od straha bi i pristala.... 

My inner child is a drunken whore?

Dakle, da rezimiramo.
M. - out!
S. - out! (mada jos nije sluzbeno izreceno, ali mislim da je sve svima jasno)
J. - status quo...

However, tu je i A.
A. je moj dugogodisnji fuck buddy. Dodje nesto kao antibiotik, i na njemu pise - uzimati po potrebi.
A. i ja znamo se godinama. Uvijek smo se kuzili. Nikad zaljubili. Ali smo se napili, pa nesto brljavili. Brljavljenje je ispala super zanimacija i odlicna digresija u susnim danima.
U plodnim danima, divni smo prijatelji!
Zapravo je cijeli taj odnos prilicno nevjerojatan. On je osoba koju kad vidim i sjednem s njim na kavu - nikad prvo ne pomislim - Vidi, tip s kojim sam spavala/spavam/spavat cu... On je moj fuck buddy jos od prekida dugogodisnje veze s prvim deckom. Pa je uskocio nakon prekida druge dugogodisnje veze. Pa je uskocio i sada.

Sex je odlican. Velik je, visok i jak - onako, big bad handsome man... I kunem se - ima najveci ... ponos.. koji sam ikad vidjela.. Ponos velik do te mjere da se ne smije pretjerano zaigrat i opustit sa mnom, i nikad zapravo si ne moze bas pretjerano dati oduska. Special handling varijanta.. Draga bako fore i pjevanje na mikrofon (pusenje, jelte) s njim zapravo ne dolaze u obzir. Usta mi jednostavno nisu dovoljno velika. Otprilike kao kad pokusavate zagristi ogroman sendvic, pa ga prvo pogledate sa svih strana da vidite koji bi pristup bio najbolji.... Probala sam jednom i osjetila se glupo... Kao da pokusavam strpati bocu od dvije litre  u onu malu vrecicu iz DM-a; uvijek negdje nesto viri i ispada van...

Na istoj smo valnoj duljini, imamo slican smisao za humor..   Medjutim, prije i poslije sexa jedemo fritule, gledamo srot filmove, pricamo si o nasim aferama i vezama. Satima nakon sexa lezimo u krevetu i cerimo se ljudima koje ne volimo, bivsima, sadasnjima, buducima, sefovima, prijateljima...

Mislim da je on jedini muskarac s kojim sam sasvim iskrena o svemu sto mi se dogadja u zivotu... A. zna sve o The one that got away, zna sve o M.-u, S.-u, i J.-u.... ( ako nastavim ovim tempom, ponestat ce mi slova u abecedi)...  Dapace, neke je i upoznao...

Ja znam sve o njegovoj abecedi...
Onog trena kad se jedno od nas uplete u neki odnos, fuck buddy relacija prestaje i ostaje samo buddy... I to je ono sto je super...

Ali ono o cemu sam zapravo htjela odrzati solilokvij jest - moje naprasno bogacenje slovima abecede... U tri mjeseca sam ih izredala ko zatvorenici cigu u zatvoru (vic). Imam osjecaj kao da nadoknadjujem sve one godine potrosene u monogamnim vezama, dubokim ljubavima, intenzivnim osjecajima...
Neprestano slusam Y.O.L.O. filozofiju... mada, cini mi se da sam ja to shvatila kao T.O.L.O. - tits out, legs open!
Pokusavala sam osloboditi dijete u sebi, zastati i pomirisati cvijet, pogledati u nebo i zahvaliti se na svemu sto imam; ne samo pokisnuti, vec osjetiti kisu i sve te moderne mantre. Al onda kad ih vidim ovako sve poredane i nabrojane, cini mi se da je moje unutarnje dijete samo pijana kurva. Oh, wait...

I say NO, NO, NO!

Svi imamo one mracne dijelove sebe u koje ne ulazimo. Izbjegavamo ga kao bijeli bogati Amer Bronx u 3 ujutro.
I to je dobro. To su obrambeni mehanizmi, koje palimo i gasimo. Ponekad da samo uspijemo prezivjeti dan. Da ne popizdimo na babu na prekrcanom parkingu na placu na Veliki Petak. Da se ne izvicemo na salterusu u 8 ujutro. Da ne posaljemo sefa tamo odakle smo svi dosli. Da ne zatrazimo razvod i ne damo djecu na posvajanje. Da mami i tati ne pokazemo srednji prst. Da mladjeg brata i sestru ne navlacimo za uho do kuhinje koja je poslije njih ostala kao podrucja od posebne drzavne skrbi.
Da ocuvamo svoje psihicko i emocionalno zdravlje.
I onda naravno mehanizmi koje koristimo da pocnemo zaboravljati ono sto nas je jako boljelo. Sto nas je izmucilo i otelo nam sve ono sto nam je grijalo srce. Neka takva iskustva poharaju vas kao sto su uragani poharali obale, kao sto je Vlada poharala nase bankovne racune, kao sto su nam porezi poharali place. Ostali smo potpuno opustoseni.

Culi smo svi onu - Nema zivota bez velikih zaborava.
Na pocetku se kunete i sebi i drugima da nikad necete zaboraviti. Onda drugima prestanete dosadjivati sa svojim jadom i mizerijom, pa to samo sami sebi pricate - kao strucnjak sa strucnjakom, jelte... Ne dao Bog da kao ja pisete dnevnik i imate stranice i stranice podsjetnika na vlastiti jad i mizeriju.
A onda se jedan dan probudite i to ne bude prvo sto vam je palo na pamet.
Obicno cesto zivimo u iluziji da je nesto sto smo izgubili bilo najbolje na svijetu, bolje od icega, i da cinjenicu da to vise nemate - jednostavno ne mozete prezivjeti. I tako zivite dugo. I ne vracate se u ta sjecanja jer mislite da ce vas svaki put zgrabiti ona bol kao da ste dobili sakom u zeludac, da ce vas satrati isponova, i sutati vas nogama, zgrcene na podu. Bojimo se sjecati svega lijepog, da nas ne bi pogodilo ono ruzno. I to je u redu. I tako mozete zivjeti. Ali nicemu ne mozete pobjeci.

Pa se tako jednog dana nadjete u ulici u kojoj ste jednom zivjeli, u kojoj ste jednom voljeli. I bili neopisivo sretni. Ne znate kako ste se tamo nasli. Neki planovi su se promijenili, ta ulica je precica do cilja, i taj netko skrece u tu ulicu koju ste vlastitim koracima mjerili... I knedla vam je u grlu, u glavi bubnja Amy Winehouse "I say NO NO NO!",  pokusavati viknuti da necete tom ulicom, da ne ulazi... misici vam se grce i zazirete od svega sto vas tamo ceka, i sigurni ste da cete se sigurno rasplinuti kao vampir na jutarnjem suncu (NE, necete poceti svjetlucati kao Edward).
I onda jos stanete na sred ulice jer se netko isparkirava. Ispred adrese na kojoj ste jednom zivjeli...smijali se naslonjeni na ogradu... ispracali, docekivali, ljubili se ispod susjedovog drveta.
I razgledate oko sebe. Prebirete po sjecanju i usporedjujete s onim sto vidite sada... Otplovite pa vidite sebe u onim danima koje smatrate sretnijima od cinjenice da se niste rodili kao Ava Karabatic.
I tako zauzeti prebiranjem po onome sto je bilo i onome sto je sada, ne shvacate da vam se nista nije dogodilo. Niste se rasplinuli. I srecom ni zasvjetlucali. Sjecanje i poznati drum vas nisu ozlijedili, ni osakatili.
Samo vas natjerali da se nasmijesite danima koje ste prozivjeli.
I shvatite da to nisu bili najsretniji dani. Bio je to preludij. Oni najsretniji dani tek dolaze. Oni pravi dani.
Ponekad jednostavno ne damo vremenu da nas izlijeci. I sakrivamo sami od sebe nesto sto nas vise ne boli. Ali smo kukavni da se s tim suocimo. Pa ti zivot to servira sam. Da bi bolji isli dalje. Da bi izlijeceni, ponovno sastavljeni i bolji sacekali bolje stvari, bolje ljude i bolje dane.