Jučer sam pročitala knjigu "Voljeti se otvorenih očiju". U principu, priča se vrti oko toga da nema idealnih partnera. Samo uvijek ista svađa, doduše uvijek s drugom osobom. Bottom line - nije problem u drugima, problem je u nama. Očekujemo idealno. Idealnog nema. I treba se prilagoditi odnosu koji imamo, umjesto da zaneseno tražimo onu drugu idealnu polovicu, od trenutnog odnosa ili partnera - treba izvući ono najbolje... Iako sam se s nekim stvarima vrlo lako mogla složiti (npr. Ukoliko nam se sa svakim partnerom konstantno događa ista stvar, onda problem zaista možda i je negdje u nama, i trebali bi to riješiti sami sa sobom, da bismo sretnije i slobodnije mogli dalje.), s drugima pak - nisam. "Nisam" je zapravo blaga riječ. Točniji izraz bi bio - sve u meni je vrištalo i bunilo se protiv dijelova pročitanog. Ne mogu i neću nikad prihvatiti činjenicu da se trebam zadovoljiti s nečim što je sada tu. Nečime što baš ne ispunjava moje želje i ne čini me potpuno sretnom, ali tu je - i nije loše. I trebam prihvatiti to - jer nema idealnog. Rečenica koja mi se tako strašno urezala u pamćenje iz te knjige je - "I ne treba žaliti za idealnim, jer nitko nema to što mi isto tako nemamo." Strašno, strašno i prestrašno! Da, slažem se da treba biti realan, gledati i sebe i drugog širom otvorenih očiju, sa svim manama i vrlinama koje imamo i koje donosimo u odnos - ali ako je sve samo realno, di je čarolija? U knjizi piše da čarolija traje do 3 mjeseca, a u tom periodu nismo zaljubljeni u drugu osobu, nego u zrcaljenje sebe, u ono što ta druga osoba vidi kada nas gleda. I iskreno da vam velim - po meni je to bullshit. Naravno da se volimo vidjeti u tuđim očima, ali volimo nositi druge i u svojima... po meni, to je bit svega. I ne mislim da to traje 3 mjeseca. Mislim da to traje - dok god vjerujemo u onog drugog i u odnos koji imamo. Ne mislim da se svi samo pretvaramo prva 3 mjeseca, i onda kad sva naša sranja i pravo lice počnu izlaziti van - bježimo... ili bar jedno od nas. Daleko od toga da takvih veza nema. Ima - i ja sam bila u jednoj. Više sam voljela ideju nas od nas, više sam voljela sebe kakvom me on vidio, nego sebe kakva sam tada bila. Više sam voljela igrat se kuće, nego naš zajednički život. Svi se zajebemo. Svi se nađemo u nečemu što nema smisla, i guramo to do jednog određenog trenutka. Dok netko ne shvati da ga zapravo ne volimo - mada mi to možda i sami ne shvaćamo. Ali, pala bih mrtva istog trena na licu mjesta da mislim da nema ultimativne sreće. Ne mislim na onu sreću kad hodate livadom i pjevate slatke refrene, a poslije tuširanja vam slavuji omataju ručnik oko tijela, te se ruže rastvaraju dok vaša ljubav korača kraj njih. Mislim na onu sreću u kojoj ima i tuge, i suza, i podignutih tonova, i glupih situacija, i sitnih ljubomora i svih onih sitnica životne proze. Mislim na onu sreću, u kojoj osim toga svega, ima napretek smijeha, napretek neprestanog otkrivanja one druge osobe, razgovora o ljubavi, životu, filozofiji, filmovima B produkcije, glazbi, prošlosti, budućnosti, vrtu koji će procvasti u proljeće; pogleda punih nježnosti, gledanja filmova, dogovora gdje će koja slika na zidu stajati, ležanja na plaži... Ona sreća s onom osobom, koja je sve što ste željeli i više. Nije bez mana, niste ni vi, ali i mane su dio onoga što je tako čarobno u jednom i u drugom. Ne bih mijenjala ni jednu njegovu manu, za sto tuđih vrlina. Katkad je užasno nemaran, dogovori su mu tu da ih zaboravi, ponekad je totalno u svom svijetu, svira jedan ton sto puta, obično kada za sat vremena njegovi dolaze na ručak... ne zna gdje su mu ključevi, ne zna gdje su mu naočale, ostavlja sve tamo gdje donese... njegove robe ima više nego na hrpama u New Yorkeru... Ali ne bih ga mijenjala ni za sto drugih, koji to sve nisu. S druge strane - ponekad sam nervozna i tugaljiva, picajzlasta, opsjednuta tim da stvari moraju biti na svom propisanom (od mene dodijeljenom) mjestu, radim milijun stvari odjednom, pričam nepovezano o tih milijun stvari, plačem iznenada i iznebuha, vječito mi je hladno, al vječito hodam bosa, ponekad mljackam dok jedem, grickam nokte jer mi se nekad ne da po rašpicu, vječito sanjam o nečemu, djetinjasta sam i durim se... Ali on misli da sam najbolja od svih. A to je po meni voljeti se otvorenih očiju. I to je po meni idealno.Nismo savršeni, ali smo savršeni jedno drugome...
