Love story i dalje traje, u punom sjaju i zamahu. Zapravo smo toliko dosadno sretni, da nije ni za opisivat... Njegova šogorica je okretala očima dok smo na plaži on i ja raspravljali pokušavajući udovoljiti jedno drugom - "Ne, kupat ćemo se tamo gdje bi ti htio... Ma ne, ribica, kupat ćemo se na dijelu plaže na kojem bi ti htjela.." I tako u krug...
Doduše, bilo je i par zanimljivih situacija...
Ovo s I. nije zapravo bilo zamišljeno kao ljubavna priča, jerbo zadnje što sam si ikad htjela u životu je bio rastavljen tip s djetetom (čast svim rastavljenim tipovima s djecom, ali ako si baš ne moram komplicirati život dodatno - ne bih).. Isto tako, nigdje, ni u najluđim snovima, nisam to imala u planu reći svojim roditeljima. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, a mi trajali u pustoj sreći, shvatila sam da je vrijeme da to obznanim svojima. Katolicima kojima je vjenčanje u crkvi iznimno bitno. Pa tako, kad je ispalo da je I. na moru (gdje ja igrom slučaja imam kuću i bila sam taj vikend tamo) propalo neko spavanje s bendom, shvatila sam da je to Now or never moment. Izađoh na terasu. Sunce, palma koja baca ugodan hlad na dio za sjedenje, lagani vjetrić koji propuhuje i mazi lica mojih nasmijanih roditelja na terasi... idila... pa pomislih: Postoji li bolji tren za sjebat ovu idilu?
Stala sam na terasu, kao pred streljački vod, sa šakama čvrsto stisnutim i rukama uz tijelo i na brzinu izbiflala: Ja vam moram nešto reć! I. je rastavljen i ima dijete!
Mamine raširene oči, tata ispušta dah kao ribica kad je uzela dim trave od zeke i muk. Mama se prva oporavila od šoka i počela s predavanjem o tome kako je dijete uvijek prvo, kako ja to moram shvatit i bla bla bla... Tata dolazi k sebi i odjednom me primi za rame: Jel on dobar prema tebi? Ja: Jest! On: Jesi ti dobra prema njemu? Ja: Jesam! On: Jeste sretni zajedno? Ja: (debilno kesenje i čupkanje ruba kratkih hlačica) Jesmooo... On: Što se mene tiče, to je ok!
Ja: Onda kad smo već kod toga, on će doći spavati kod nas sutra i ostat će 2 dana :)
I. je došao sljedeći dan s cvijećem u tegli (izričito sam napomenula da ne voli rezano cvijeće) za mamu i buteljicom za tatu. Mama je okinula odmah na njega, stari je otvorio butelju - ostalo je povijest.
Sljedeći vikend sam ja išla kod njegovih na upoznavanje. I ostala sam kod njih 4 dana. Na odlasku me njegova mama pomazila po licu: "Ja bih da ti ne ideš, on je tako sretan s tobom!". Sa suzama u očima od razdraganosti, ipak sam otišla jer bih inače dobila otkaz.
Uglavnom, idila i dalje traje, ničim pomućena. Živimo skupa, neslužbeno doduše. Seljakamo iz mog u njegov stan, s jednog kraja grada na drugi, i obrnuto. Radimo svakakve kombinacije samo da se ne moramo odvojiti ni jednu večer. Kad se vraćam s puta u 3 ujutro, idem kod njega doma - bez obzira što je moj stan bliže, zato jer kad se uvlačim u krevet - on u snu širi ruke da se uvučem unutra. Radi tog osjećaja, dodatnih 10 kilometara se čine kao mala cijena koju moram platiti.
Znam da ovo sve zvuči kao roman iz nekog tjednika Mila ili Moja tajna... ali nema mi pomoći.
Puse, Vaša Priležnica
