Ne radim to više.
I. je rastavljen i ima dijete iz prošlog braka. Moji su katolici i neudavanje u crkvi ili barem ispred popa je povod za šaputanje baba po rodnom selu moje matere i za križanje moje matere u nevjerici uz klasičnu rečenicu - Baba i deda će ti se u grobu okrenut! -. Ja i nisam neki ljubitelj djece, tuđe, svoje, obiteljske... a još manje sam ljubitelj bivših žena. Pogotovo kad znaš da na jednu prilično ličiš...
Isto tako, I. je prilično jasan u svojim stavovima - Nikad se više neće ženiti i nikada više neće imati djece. Iako sam napomenula da nisam ljubitelj djece, sigurna sam da će jednog dana u meni flipnuti okidač na ON i da ću htjeti djecu, dom i supruga - i on to zna.
Sve to bi mi svojedobno predstavljao ogroman problem, jer kako to sve izbalansirati, kako da ostanemo zajedno, a da pomirimo te stavove koji će nam se u jednom trenu sudariti...
Jedan dan smo I. i ja sjedili za stolom i večerali i razgovarali o prijateljima - paru koji je stalno na rubu prekida i kojem jednostavno nije suđeno i nitko od nas ne misli da će uspjeti.
Potaknut cijelim tim razgovorom, pitao me - Dobro, a šta ti misliš o nama? Kako ti razmišljaš o mom stavu i svom?
Pogledala sam ga između dva zalogaja šopske salate i mrtva hladna odgovorila: Zapravo ne razmišljam o tome. Ti znaš što ja mislim, ja znam što ti misliš, i jednog dana kada budem željela više, to će biti to.
Pogledao me više nego iznenađen i promucao - Eto, sve se zna kod nas, volim što si tako optimistična glede naše veze! Nastavili smo razgovor. Objasnila sam koliko sam ljepše mogla i suptilnije da ne mislim cijeli život nekoga predstavljati kao svog dečka (što će biti i prilično smiješno kad oboje budemo imali 60 godina) i da ne mislim cijeli život nekome samo biti maćeha... Ne znam da li je shvatio, ali stvari su se prilično napele među nama, pa smo taj razgovor pustili.
Što sam više razmišljala o tome, to je situacija izgledala bezizlaznija i sve sam više padala u depresiju. Negdje u sred noći dobila sam užasnu migrenu i dizala sam se iz kreveta svake 2 minute, jer nisam mogla izdržati bol. U jednom trenu došao je za mnom, vratio me u krevet, od 3 do 4 ujutro masirao mi je vrat, a onda me primio u ruke i naslonio na sebe i ljuljao dok nisam zaspala... Ne znam da li sam već bila izmorena bolovima, ali slušala sam mu srce kako kuca i zaspala mu u rukama.
Drugo jutro sam ga gledala kako još spava dok sam se spremala za posao. I onda mi je napokon svanulo - je li stvarno bitno što se ne želi više ženiti? Ako je to osoba koja će se buditi sa mnom u sred noći i masirati mi vrat, jer me boli glava; ako je to osoba koja će me držati za ruku dok pretrčavam cestu; ako je to osoba koja me čuva i pazi, kojoj sam uvijek u mislima; ako je to osoba koja će za mene napraviti sve - je li onda zaista toliko bitno što se eto neće više nikada ženiti?
Je li zaista bitno što će babe u selu reći o životu u grijehu - ako je to netko tko mi nikada neće reći ružnu riječ, tko će uvijek nositi vrećice iz dućana i tko će me voljeti do dana dok ne umrem?
Kad se probudio, rekla sam mu da mi je s njim lijepo. I da ne želim misliti o tome što će biti kasnije. Možda se predomisli on, možda se predomislim ja, možda se predomislimo oboje i napravimo nešto treće... Nije bitno. Sve dok smo mi MI i dok je među nama sve blistavo, nije bitno. Kad dođe do odlučujućeg trenutka - onda ćemo vidjeti što ćemo dalje.
Ne smeta mi život u nezanju. Dapače - svaki dan je naš dan, svaki dan je čista, nepomućena sreća. I činjenica da ne znam što će se dogoditi za godinu, dvije i da vjerojatno neki moji najsretniji dani još nisu ni došli - nekako me ispunjava nekom radošću.
Kad ga vidim da me čeka ispred firme - dijete u meni skakuće do njega i vješa mu se oko vrata. I to je dosta. Dok me drži za ruku u krevetu dok gledamo film je dosta. Dok me drugima kada priča o meni predstavlja s "moja draga" - meni je dosta. Jer tako puno udanih žena znam koje nisu suprugova draga.
Sve je otvoreno i sve mogućnosti su pred nama.
Ne znam što će dogoditi. Ali vjerujem u nas. I to je dovoljno.
